Moje ime je “Šehid”

Zimska noć. U rovu voda do članaka. Već je smrzlo. Osjećam kako mi led steže, poderanu cipelu.
Hladnoća se uvukla u kosti.
Snijeg mi je neborijanu bradu, prekrio.
Polako se oko usta hvata, mala ledenica.
Gladan sam.
Već danima dobijemo samo četvrt hljeba i njega čuvam da ponesem kući.
Djeca su gladna.
Izvlačim iz đzepa, do pola cigare, povući ću jedan dim i ostaviti za sutra.
Mjesec ko velika kugla obasjava liniju.
Začudo sve je mirno.
Možda su s one strane zaspali.
Povući ću još jedan dim i probati se uvući dublje u rov.
Možda malo zaspati.
“Uh da mi je ponovo živjeti” Pomisli vojnik i povuče posljednji dim.
S druge tišinu je prekinuo, bljeska snajpera.
Vojnik je ostao s posljednjim dimom cigare na mjestu mrtav.
Metak u čelo.
Danas je njegova duša gledala, svoje ime ispisano na spomen ploči.
Sjete se tako ‘šehida ” nekog Bajramskog dana i onda kada tamo neki ljudi skupljaju nekakve glasove “za njihove bolje živote”.
Smijao se danas Šehid, licemjerju i onom četvrtu hljeba što mu ostade u blatnjavom rovu.
Niko mu djeci nije to odnio.
Smijao se Šehid i nama svima…