Neko je lijepo kazao da se društvo zasniva na kulturi i civilizaciji.
Civilizacija može opstati samo ukoliko svoje karakteristike i kulturu prenese na sljedeće generacije.
Moramo priznati nismo bili te sreće ili nesreće da naš kraj bude historijsko i kulturno stjecište koje bi nas po nekom automatizmu lansirali među mjesta bogata istorijom i kulturom. Opet me nekako tješi činjenica da su vješti historičari i kroničari nerijetko mnoga mjesta i njegove stanovnike dizali na pijedestal slave, no kad iz drugih izvora pročitamo nepoznate i nove detalje vidimo da mnoge stvari ne štimaju i prosto su falsifikati. Moje lični stav vezan za povijest naših krajeva je jako diskutabilan i podložan reviziji. Čini se da bi najbolje bilo da sami sebi priznamo da ovo do sada nije naše i krenemo ispočetka u pisanju historije koja neće biti opterećena u najmanju ruku nedobronamjernim uticajima. Kada govorimo prije svega o materijalnoj kulturi svi mi nekako volim da imamo nešto opipljivo. Nažalost, naš je usud od pamtivijeka da smo topovsko meso raznim agresivnim neprijateljima posebno komšijama koji su vrlo ustrajno i temeljito čekali i vrebali da ubiju, siluju poruše, da se narod zatre, da ne ostane kamen na kamenu. Često smo se pitali zašto sam se baš tu rodio? Imamo li razloga pretke kriviti? Mudri ljudi će na to odgovoriti: Sve je sa razlogom. I tu se priča zatvara. A mi ćemo sljedeću rečenicu otvoriti sa zahvalom dragom Allahu prije svega na lijepom odgoju koji su nam naši preci ostavili, a ostalo -materijalno je uvijek bilo dinamična stvar na koju oni nisu imali uticaja. Poslije njih za sve su krive ”naše ruke” ruke potomaka.
Šta mi konkretno možemo prenijeti svojoj djeci, onog pouzdanog?! Nažalost vrlo malo. Stvari su takve kakve jesu i nećemo očajavati. Ljubav za toprakom tj. rodnim krajem je neupitna. Pod stare dane sve jače sunce starog kraja golica mi tintaru i tjera razriješiti enigme:

Ko su ljudi koji su smiraj svoj našli pod kamenim gromadama –stećcima ?
Ko je Šehid koji je pao u mjestu u kojem sam rođen ?
Ko su ti Beše? Šta su ti Bajvati da prostiš?

Sjajan odgovor na ova i slična pitanja kroz historiju su nam davali, prenosili anonimni narodni pjesnici sa koljena na koljena, te smo tako učili o našoj vjeri, adetima, alimima, junacima, ljudima, pojavama, nesrećama, ljubavi, mjestima itd. Na prva dva pitanja prije odgovora evo moje verzije rekonstrucije historijskog koda kroz stihove:

Sanjam

Daleki brate
Sanjam te na divnom atu
Bijelom doratu
Na čelu vojničke družine
Sjaha sa Velež planine
Sjajnu potkovicu u Buretini
nakvasi
Odakle si?

Kreće u srebrenu noć
Gladi tešku sablju
isijava moć
Crni plašt mu do uzengija
Iza njega hrabra legija
Znoj, hladan dah
Konjsko rzanje
Frcka sitno kamenje
Jašeš uz moje Osoje
Kao da je tvoje
Ko si?

Bismillah
U ime Allaha
Sad su na Visu
U podređenom položaju nisu
A dole podno Strane
Bosansko kraljevstvo brane
Čuvari stećaka
Šta ga čeka?

Ne miruje
Raspored pravi
Popravlja čalmu na glavi
Ruka u zraku,
Viknu

Prolomi se ratni poklič
Odzvanja dolina, ječi Grič
Boj se krvavi bije
Pogaženo smilje
U grudi ga pogodi strijela
U po dana bijela
Nemoćno steže sablju i moli.
Je li te boli?

Prenu se majka
U grudima je tijesno
Ode moje dijete
Gdje mu je mjesto?
Blagoslov njen lebdi u noći
Posvjedoči?

Nikada nećemo znati. Možda je tako i bolje. Neka blagoslov lebdi.

Fazlić (Hamdija) Ismet
Alias Vellezi Udrinski

Ne možemo nedvosmisleno odrediti kako je nastao naziv sela. U opširnom popisu stanovništva osmanskog carstva 1604 godine (Nahija Maglaj upisano selo Potklečje) nalazimo popisanu ličnost koja se zove Bešir. Drugi toponim koji ukazuje da je definitivno u ovim krajevima živio čovjek koji se zvao Bešo je njiva u Davulijama po imenu Bešin Lug.Nikako ne treba u ovim redcima oko enigme zvana Beše isključiti militaristicki osmanski naziv Bešlije (graničari). Na kraju smatram vrlo interesantnim i mogućim da sam naziv potiče od prvog vođe i upravitelja naših prostora Halilbaše.

Zapis o stanovništvu 1963 god. (Rizah Odžečkić)

Beše: 14 kuća, 20 domaćinstava i 95 stanovnika,
od kojih: 20 radnika i 11đaka.

Rodovi su: Garankići 10, Aličkovići 6, Mešković, Mujkić, Zambaković i Bijelić po jedno domaćinstvo.

Bajvati: 52 kuće, 78 domaćinstva i 400 stanovnika,
od kojih: 55 radnika, 9 penzionera i 57 đaka.

Rodovi su: Fazlići 27, Buljubašići 23, Polići 15, Brkovići 6; Bijelići 5 i Mujanovići 2 domaćinstva.

Beg Malić (današnji potomci Malićbegovići) je držao posjede današnjih sela Borovnice, Šehića i Kozlića. Kada je obilazio svoje posjede, vraćajući se sa Mahoja svratio je u Bajvate. Tamo je dio svog imanja u Kozlićima ponudio Buljubašić Muji (1832., nisam siguran da li je rođen ili umro te godine).

Njegov otac zvao se Mehmed (Mešin, rođen 1798.) Ukopan je na starom seoskom mezarju na Guvnu, Bajvati.
Mujo je kupio Kozliće i poklonio svom sinu Dervi, koji se tu nastanio. Prateći dalje rodoslovlje Buljubašića, vidimo da je Dervo ustvari Derviš Dedo, što mu je puno ime, a ne derviš (učenik sufijskog učenja).

Ovo navodimo iz razloga što znamo iz nekih drugih izvora da je sufijsko učenje bilo prisutmo u Borovnici (prezime Šehić je pokazatelj). Ime Kozlići prema nekima nastalo je od mladunčeta srne, kojih je vijekovima bilo u izobilju na ovom prostoru i predstavljali su važan izvor preživljavanja. Lov na ovim prostorima ima dugu tradiciju. Naime, u blizini Borovnice, nekih 6 kilometara vazdušne linije nalazi se Lovnica, koja je bez sumnje dobila ime po lovu. Tako je ovaj kompletan prostor oko rijeke Gostović bio lovište srednjovjekovnih kraljeva i tadašnje “elite”-vlastele.

Moje mišljenje je da bi Kozlići mogli nositi ime po toponimu “kozila”, što je naziv za kamenite uvale ili prelaze
“kozje staze”. Ovih razdvojbi-prelaza između kamenitih kosa ima puno na prostoru između Borovnice i Veleža. Isti termin se odnosi na prelaze preko riječnih stijena u koritu rijeka Buretine i Gostovića, kojih ima mnogo. Kada smo kod domaćih toponima, Buretina je nov termin i nije poznata njegova simbolika.
Najvjerovatnije je došlo do premutacije slova “o” u “u”-BO(u)Retina. Na starim kartama nalazimo naziv Borovnička rijeka koji se odnosi na Buretinu. Izvor Borovničke rijeke je sa južne strane Borika (brdo iznad Bajvata prema Mahoju). Prema tome, naziv sela Borovnica je najvjerovatnije dobijen po rijeci (hidronimu) a ne po biljnoj motivaciji (borovnica).

pripremio:
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

Ne znamo tačno kada se stanovništvo iz Halilbašića preselilo na prostor današnjih Bajvata. Ono što znamo jeste da se naseobina Halilbašići nalazila u blizini izvora Kraljica.

Kao potvrda ovoj tezi, nekih stotinjak metara od izvora prema Bešama, u katastarskim knjigama nalazimo parcelu pod nazivom Halilbašića bašča. Malo niže od izvora Kraljica i bašče nalazilo se staro mezarje, koje je u potpunosti devastirano. Selo je poharala kuga, pa se preostalo stanovništvo odlučilo premjestiti na prostor današnjeg starog sela, Bajvati.

Kada se seoba desila? Možemo samo pretpostaviti da je to bilo prije 1750. godine, na osnovu natpisa na nišanu, otkrivenog 2021. godine na lokalitetu Guvno (na ovom mjestu nalaze se porodična mezarja Fazlića, Buljubašića i Polića). Kužna mezarja nalaze se još na Kosi i po Brijegu.

pripremio
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

BIJEG

Nemilosrdna kuga,
očaj, pregolema tuga.
Bolest hara, nesretni 18. vijek,
snebdio se i sam Klek.
Utihnuše “Ljudi planine”,
odrekoše se davnine.
Zamrije selo kao žuto lišće,
Nedaća pogodi Halilbašiće.
Šutke bježe iz začaranog kruga,
mori ih bolest, podmukla kuga.
Svježe humke posvuda,
sve gore, iladž niotkuda.

U tuzi radi žurnog bijega,
taljiga rasklimana zaprega.
Jahač na čelu u prethodnici,
u potrazi za domom u izvidnici.
Odlaze, žurno žurno.
Kuda skupino?
Zovu ih daljine,
Tamo iza Velež planine.
Gdje stati,
hoće li opstati?
Zora svanu, niknuše Bajvati.

Vellezi Udrinski
Ismet(H)Fazlić

Nije mi prvi put da o nekim temama i nepoznanicama sa oprezom raspravljam, oprezno  postavljam pitanja, strepeći kakav ću utisak ostaviiti i kakvu ću povratnu informaciju dobiti. Nerijetko se razočaram izborom  sagovornika, prije svega percepcijom i dobijenim odgovorom usput se uvjeravajući da mnogi i nisu znalaci u tome. Kad sve te nedoumice i dileme posložim ne preostaje ništa drugo nego da se osokolim i bodrim da sam pokušam sebe uvjeriti u nešto  što bi po prirodi trebao znati. A to prirodno ima poveznicu sa zavičajnim, senzualnim i duhovnim. Često sam se pitao  zašto neko voli svoj kraj/zavičaj koji  nikada ne bi ostavio i nikada iz njega otišao.

Znamo da je Pejgamber, s.a.v.s., prilikom činjenja hidžre izlazeći iz Mekke sa brežuljka Hazvera, okrenuo se prema gradu i rekao: „Tako mi Allaha, ti si najbolje i najdraže mjesto koje je Allah stvorio. Meni nema ljepšeg i dražeg doma od tebe. Da nisam primoran, nikad se ne bih odvoio od tebe, ne bih te mijenjao za drugi dom.“

Je li zavičaj kako volimo kazati za našu Bosnu “Dženet na zemlji” u malom?  Možemo li staviti znak jednakosti između naše urođene težnje i krajnje destinacije na relaciji “Dolazak” – “Odlazak” kao i  korelacije vjere i duhovnosti nasuprot kuće i rodne grude.  Evidentno  je da tu pojavu ili unutrašnji osjećaj bili vjernici ili ne osjećamo kao neku pozitivnu energiju koja nas pokreće, motiviše, grije, opušta i stalno podsjeća da na našu misiju i dunjalučku zadaću, da vjerujemo  i volimo zavičaj.

“Kazu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni  prag , a to je istina”

Ivan Franjo Jukic
(Slavoljub Bošnjak)
1818-1857

Taj prostor gdje sam rođen ima najčasnije ime na dunjaluku Šehiti, koji gravitira oko stare džamije. On je živopisan raznolik i berićetan. Evo neka me neko ubijedi da to nije Mubarek zemlja u ovoj našoj jednoj i jedinoj Bosni. Ja sam taj prostor, tu grudu u svom srcu stavio u Šamski krajolik. Zato je Mubarek.

Ništa mi toliko ne imponuje kao čovjeku to saznanje, ta žrtva kada neko položi život na Allahovom putu u odbrani dina, topraka,hiže, porodice, komšije.

E to stapanje naših života, djela, borbe sa svakodnevnicom, životnim iskušenjima i izazovima  sa mnoštvom  Božijih davanja-nimeta, u čovjeku bude pored imana i jednu posebnu vrstu vjerovanja i zahvalnosti. A to su Božije blagodati koje trenutno uživamo zahvaljujući našim šehidima. Blago onome koje razumio i prepoznao njegove stvaralačke moći i zaista lijepo zvuče riječi jednog pjesnika koji kaže  “Čovjek je kopija svog zavičaja”.

Vellezi Udrinski 15.03.2021