Brijeg je nekada bio neformalni informativni centar sela Bajvata. Tu su se osmišljavali seoski marifetluci, živo se raspravljalo o domaćoj i bjelosvjetskoj politici (Yutel je bio mala maca) a mene, ne znam zašto, prvo asocira na miomiris krompiruše iz skromnog doma naše sestre Mike.

Valjda je to ostalo u trajnom sjećanju jer u vrijeme ručka vraćao sam se iz čobanluka, gladan.

Nekih 80 koračaja od Brijega prema Kosi nalazi se Bajvatski potok.

Koliko puta sam ga preskočio? (Kad sam bio sit preskočio sam, a kad sam se gladan vraćao kulturno sam ga prešao sa kamena na kamen).

Bez šale, za one koji ne znaju, ako mislite da je korito potoka nešto posebno široko, to nikako.

Da li je bilo? To svakako.

Uz sami put nalazi se vodoskok. Voda pada sa neka dva metra izdubivši i obrazivši prirodno pojilo za stoku. Prisjetih se da je neko pričao da su iznad vodoskoka (bilo ih je više na kratkom rastojanju-slapovi) sa obje strane potoka bile sojenice naših predaka.Vjerovatno je bio i  mlin, kovačnica i šta sve ne. Dok sam pozicionirao gdje bio mogao biti mlin, obuzela me bujica emocija dok sam zamišljao rekonstruciju starog naselja.  Očito im nije falilo vode jer je tu voda bila čista, kaskadna i prilično plahovita. Bila je ustvari kao manja rječica, jer ako se sa ruba puta baci pogled u provaliju-vododerinu vidi se nimalo bezazlen uticaj jakih viševjekovnih voda.

Babo rahmetli  mi je pričao da je jedne prilike nabujali potok odnio kravu. Iznenadna bujica voda odnijela je jadnicu da se nikada nije našlo truplo.

Blizu potoka se nalazio se i vjerovatno prvi izgrađeni mesdžid u Bajvatima. Nehotice je  izgorio 1946.godine u velikom seoskom požaru. Ako krenemo dalje od potoka sa desne strane (nekada je bila sa lijeve, imaju tragovi) nalazi se Fazlića voda. Kaže nauka da voda dobija dobra ili loša svojstva onih slojeva kroz koje teče, a čovjek od podneblja i kraja u kojem je rođen.

O dobrim svojstvima vode bilo bi suvišno nabrajati, a loša svojstva iste te vode je bio uzrok smrti mnoge djece, naročito dojenčadi zbog njene zdravstvene neispravnosti tj. prisustva kobnih bakterija.

Idući dalje prema pikliću i kući Ibrahima- Bajima Fazlića, Bekirovog, sjetih se i nesreće osamdesetih godina kada se kamion pun crijepa strovalio u ponor Bajvatskog potoka.

Danima su mještani skidali dijelove sa kamiona.

Bilo je tu svakakvog materijala kojeg se vrlo dosjetljivi domaćini u selu iskoristili u svojim građevinskim projektima.

Savladavši piklić primjetim Pašu Fazlić najstariju našu mještanku, zamolim je da ispriča nešto iz svog života.

Evo priče:

Rođena je 09.01.1938. godine od oca Huse i majke Fatije. Osnovnu školu završila je u Čardaku i izdvajala se od ostale djece svojom bistrinom. Učitelji su je nagovarali da se prebaci u starije razrede što je odbila jer nije željela da ostavi drugove s kojim je počela školovanje. Zanimljivo je da je škola u Čardaku otvorena 1922. Godine, a njenih pet osnivača zajedno sa muhtarom iz Borovnice su bili nepismeni. Odluku o osnivanju su ovjerili pritiskom kažiprsta.

Dok sam slušao Pašino izlaganje posebno me dojmila sigurnost u govoru u kojem ona bez zamuckivanja iznosi detalje iz rane mladosti i iz Drugog svjetskog rata.

Sa bolom se prvo prisjetila pogibije brata Šehić Nezira i polubratića Šehić Himze na Kozari u Drugom svjetskom ratu. Prve racije i upadi četnika u borovnička sela za vrijeme II svj. rata nisu bili sa ubilačkim posljedicama. Zadovoljavali su se otimačinom,  sijanjem straha kod praktično nenaoružanog naroda.

Ona navodi jednu situaciju kada su četnici harali i vršili premetačine. Ušli su u kuću njenog djeda koji je ležao u krevetu i pokušaj jednog četnika da sa njega strgne ćebe kojim je bio pokriven. Odustao je kada mu je pretpostavljeni naredio da ostavi dedi ćebe. Najjeziviji trenutak kojeg se sjeća, iako dijete, je odvođenje njenog polubrata Ćašifa Šehića, njega su četnici odveli na obližnje Konjsko brdo. Onako svezanog su ga pomalo rezali i ubadali dok nije izdahnuo, njegovi krici i jauci su se čuli u selo.

Prisjeća se Paša i jedne dječije avanture kada su otišli do četničke kuhinje koja se nalazila malo izdvojeno od ostatka sela u kući Osmana Šehića. Kuhar je bio dobronamjeran i ponudio djeci kruh uz riječi da bi im dao i varivo ali nije gotovo.

Paša je tada prvi put u životu jela bijeli kruh i nikada nije zaboravila koliko je bio ukusan.

Na pitanje da li je pohađala mejtef (mekteb) kaže da komunisti poslije rata nisu dozvoljavali da se ide u mejtef. O vjerskom  životu u Borovnici brinuo se poznati i mudri Hodža Musafa-Musto iz Šehića i njegov sin koji se također zvao Mustafa.

U njenoj priči  posebno je bilo zanimljivo podsjećanje na riječi mudrog hodže Mustafe Šehića koji je u svom predskazanju  kazao:

”Kada bude treći rat Arapi će klanjati ikindiju na Đurića bari.”

(Đurića bara je dio Gostovića na putu za Kamenicu ,10 km od Zavidovića)

Dok je pohođala školu u Čardaku prisjetila se Paša strašne buke koja je prekinula dječicu u školskim klupama i izmamila napolje radoznale dječije glavice da vide o čemu se radi. Lokomotiva sa vagonima koja je prevozila trupce iz obližnjih šuma iskočila je iz šina i prevrnula u blizini škole. Srećom bez ljudskih posljedica. Djeci je taj prizor bio nezaboravan i nestvaran.

Paša se udala 1955. godine (imala je 18 godina) i punih 57 godina je živjela u braku sa Mustafom Fazlić. Rodila je devetero djece: Fatija, Huso (umro 2022 da mu se Allah smiluje) Ramo, Razija, Selva (umrla kao dijete od krzamaka) Sifet, Kasim, Begzada, Alija.

Kada je došla u selo Bajvati1955. Godine, u njemu je zatekla oko 500 mještana i bilo je 70 kuća. Staro selo sada ima 14 kuća i 48 stanovnika. Njen život kao i život ostalih mještana  protekao je u radu jer je porodica bila velika i trebalo je djecu ishraniti, odijevati, odškolovati, poženiti, poudati i sve što život nosi. Molim Allaha da naša sestra Paša poživi još puno godina (otac joj je umro u 93-oj godini) i da nam ispriča još interesantnih detalja iz svog i iz života sela.

Ismet (H) Fazlić

Mjesec je januar a on svjedoči mnogim dženazama naših džematlija, muškaraca i žena. Dakle, ispunjen je mnogim godišnjicama i sjećanjima na naše umrle .
Dvadest i trećeg januara biće godišnjica ili devetnaest punih godina kako je na ahiret preselio Fazlić ( hadži Kasima ) Mehmed. Rođen je 1945 god. a preselio je 2003 god. u svojoj pedest i osmoj godini života, relativno mlad. Sebebom moždanog udara.

Inače rahmetli Mehmed je bio oženjen suprugom Zejnom sa kojom je izrodio osmero djece: Sefira, Tifu, Kasima, Seniju, ef.Šefik i Ensada. Dok je dvoje umrlo nedugo poslije rođenja.

Ova činjenica govori da će Mehmeda i Zejnu imati ko pred džennetom dočekati kako nas naša uči vjera kad su u pitanju smrti malodobnih evlada. Život k'o život ni drugima tada pa ni njemu nije bio nimalo jednostavan i lahak.

Pored velikih obaveza oko poslova vezanih za zemlju bio je uposlenik I.P.Krivaja, pogon Furnirnica/Parketara. Dolaskom nesretnog rata uzima učešće u istom zajedno sa svoja dva sina Sefirom i Kasimom. Čestit, vedar, drag i vazda raspoložen i komunikativan insan.

U teškim uslovima za džemat 1996 god. prihvatio se obaveze da bude mutevelija, preuzevši emanet od hadžije Hasana o kome ćemo zasigurno pisati u našim osvrtima na naše vrijedne džematlije. Ovo je najveći razlog zašto spominjemo njega želeći da to pamte generacije koje su rođene ili odrasle poslije njegove smrti. I ako je volio da bude hizmećar džamije i džemata i u tom pravcu je i djecu usmjeravao, okolnosti kroz koje je tada prolazio džemat bile su težak teret koji je taj njegov emanet činio teškim. Izdržavao je on iako je počesto bio mnogo nasikiran i zabrinut. Stizao je na sve. Na jednoj strani posao a na drugoj džemat.

U kratkom periodu sa svojim džematskim odborom i džematlijama uspio je izgraditi gasulhanu a nakon što nije uspjela podrška za izgradnju nove džamije krenuo je u obnovu i rekonstrukciju stare ( plafon u džamiji i oblaganje munare limom ). Olakšavajuća činjenica je bila da je džemat 1998.god . dobio stalno uposlenog imama Šefik ef. Fazlića. Njegov dom je bilo mjesto gdje su vazda svraćali musafiri našoj staroj džamiji.

Na džematskim izborima 2000 god zadobio je povjerenje za još jedan mandat od četri godine. Moramo spomenuti da njegova najveća podrška u svemu bila njegova supruga Zejna. Ono što je posebno želio jeste da dočeka penziju kako bi se mogao upotpunosti posvetiti džematu. I dočekao je ali na žalost, samo je jednu uspio primiti. Odredba Božija je bila da valja seliti, valja dušu Gospodaru vratiti. Planova i ideja je bilo mnogo, ali čovjek snuje a Allah određuje.

Njegova velika dženaza je bilo najdivnije sjećanje. Dostojanstvenu dženazu treba zaraditi. O tome kakav je Mehmed bio čovjek, mutevelija, svjedočiti mogu oni koji su ga poznavali, njegove radne kolege. Svjedočili su tome i ljudi koji nisu bili iz džemata Bajvati, najčešće riječima: “Onakav domaćin, teško će se ponoviti. “Sve je to nasljedstvo velikog vjernika i džometa hadžije Kasima o kome ćemo također drugom prilikom pisati.

O Mehmedu bi se zasigurno moglo još mnogo toga napisati ali za ovaj put nek bude ovoliko.
Neka Gospodar bude zadovoljan životom rahmetli Mehmeda, neka ga uvrsti u društvo dobrih Svojih robova i neka ga miluju dove njegovih čestitih evlada.