Priče o Šehidima Bajvata

Ovo je priča o Azemu, prvom Šehidu u odbrambeno- oslobodilačkom ratu od 92. do 95. u Bajvatima.
Jusufu Polić, njegova hanuma rodila je šestero djece: Fehima, Ferida ( preselio 2016?) Raziju, Rasmu(?), Zahida i Azema. Tri su stvari po kojima se ogleda ova porodica: poštenje, blagost i porodični osjećaj za zajednicu, džemat.

Jusuf rahmetli, koji je radio u Luksemburgu, znao je teško zarađeni gastarbajterski kruh ulagati u porodičnu infrastrukturu. U Azemu je imao veliki oslonac. On je u međuvremenu završio osnovnu školu u Čardaku, a srednju u Zavidovićima. Otac mu je kupio traktor, te Azema zadužio da njim upravlja i zarađuje, što mu je pomoglo da u početku osjeti teret odgovornosti i emaneta kojeg zbog kratkoće svog života nije u punom sjaju mogao pokazati. Kroz usluge koje je činio sa svojim traktorom u svom mjestu, mnogi su ga bolje upoznali. Nije mu smetalo što ga zovu kuhar. Svojim manirima i ljepuškastim izgledom bio je dobar sugovornik i lijepo ga je bilo vidjeti i čuti u dvorištu ili na sijelu.

Nije bio od onih koji je kalkulisao na početku hoće li četnici doći u njegovo selo. Stavio se na raspolaganje i pridružio se saborcima u organiziranje linije odbrane prema Mrđenima. Azem nije volio ni u čemu da gubi .To je naučio od svoga oca Jusufa, koga se sjećamo i po tome što je volio turnire i fudbal. Uvijek kada je bio u prilici finansirao je odlaske na turnire. Radovao se kao niko kada Bajvati pobjede.

Edin Polić, njegov rođak, kao dječak pred agresiju dobro se sjeća njegovih posljednjih trenutaka.
U zadnjem susretu sa rahmetli Azemom Polić, zvanim od milja kuhar, navodi:
“Bio je to još jedan uobičajan dan, zapravo još jedan neizvjesestan dan početnog ratnog vremena ‘92. godine. Bio sam bio raspoređen kao kurir u selu. Čuo sam usput u selu da se sprema akcija na Mrđane koju su osmislili Azem i ekipa. Ne sjećam se svih u ekipi, ali vidjeh Azema da cestom ide prema svojoj kući. Na brzinu sam otrčao da ga upitam šta se dešava. Odmah mi je zapao detalj vezan za njegov izgled i odjeću. BIo je obučen onako skromno tinejdžerski; farmerke, patike i oko glave bijela traka. Zvali su se poslije ću saznati “Bijeli orlovi”, možda u šali ali tako sam čuo. Gledao sam ga sa čuđenjem. Gledao je i on mene. Kao da mi je nešto htio reći ili oporučiti. Ne znam šta, ali nije mogao progovoriti od svoga prepoznatljivog i tipičnog stida. Ništa nije rekao samo je mahnuo rukom i veselo, veselo sa osmijehom otrčao. Kasnije ću saznati da je u jednom pravcu otišao svome Gospodaru u goste. Taj osmijeh mi je puno rekao tada, i danas i uvijek dok živim pamtiću, taj zadnji susret sa našim Azemom kuharom.”

Nakon što je ubijen u neprijateljskoj teritoriji na Mrđenima, njegovo tijelo nije odmah izvučeno. Najodvažniji momci iz sela organozovali su se i napravili plan izvlačenja. Procjena je bila da je tijelo minirano. Tijelo su pronašli na čvorištu puteva u Mrđenima. Prišao mu je jedan vojnik i svezali tijelo užetom i sa sigurne udaljenosti ga povukli iz zaklona. Nakon uspješnog izvlačenja Azemovo tijelo je prebačeno u Bajvate.

Ukopan je na mezarju Šehiti u Bajvatima. Molim Allaha da naš Azem bude stanovnik Dženneta.

Pripremio:
Ismet (H) Fazlić

Bila je subota. Oblačan i tmuran dan, priprema se za kišu, susnježicu. Bajvaćani su nažalost tog oblačnog dana osvanuli i sa informacijom ili viješću da je sinoć na 12.km poginuo Brajko (Ahmeta) Fazlić.Tuga golema. Brajko je imao 28 godina i već tada je bio poznat kao neustrašivi stručnjak za šumsku mehanizaciju. Drag insan. Iza njega je ostala supruga Hava i mala beba, kćerkica Amerisa.”
Ovako je napisao Šefik ef. Fazlić povodom 19. godišnjice od preseljenja Brajke Fazlića.
U “Zapisi iz ratnog dnevnika” Ferid (Mujo) Buljubašić kratko je zapisao:
“4.12.1992. rahmetli Brajko Fazlić je poginuo, a 5.12.1992. je pronadjen u rijeci Gostovic oko 12 km.”
Brajko je četverogodišnju osnovnu školu završio u Bajvatima, a osmogodišnju u Čardaku. Srednju šumarsku školu završio je u Zavidovićima. Po okončanju škole zapošljava se u Šumskom preduzeću “Gostović”. Vrlo brzo je nakon ženidbe i dobitka kćerke započeo sa gradnjom lijepe kuće u Bajvatima kao sljedeći korak njegovog porodičnog života.
Ne možemo, i ovaj put, a da ne kažemo koliko je naše mjesto izgubilo dobrih insana koji su svojom pojavom, svojim sposobnostima davali itekakvu važnost i doprinos našem džematu i našem kolektivu.
Njegove radne kolegu divile su se Brajki koji je sa svojim timberjackom (narodski timberče) spuštao niz strme šumske kose i tako omogućavao svima da lakše zarade svoj kruh.
Jedan Brajkin podvig čini se da je skoro zaboravljen. Vidjevši šta se sprema njegovom narodu uspio je iz firme izvući kombi (bio je pod zabranom napuštanja kruga šumske uprave), kojim je svakodnevno vozio radnike na posao. Koliki je značaj u prvim danima svojevrsne opsade Bajvate i okolnih sela imao ovaj kombi zaista bi se dosta imalo kazati. Rizikovao je Brajko svoj život održavajući vezu jedinom komunikacijom okolnih sela sa ostatkom Općine Zavidovići. Bila je to opasna cesta koja je preko Bajvata, Borika i Vrtača dalje prema Klancu vodila do Brašeljevina. Cesta je bila pod neprijateljskom vatrom što je otežavalo dopremu hrane goriva, municije i MTS-a.
Ranjeni nažalost i mrtvi svi su prevoženi Brajkinim kombijem.
Kao i svaka majka koja je izgubila sina, rahmetli Ćaziba je bila neutješna. Još me drži u živom sjećanju tuga na licu i bol u srcu koju je Ćaziba majka šehida nosila do njenog preseljenja na onaj svijet.
Brajko Fazlić ukopan je na mjesnom groblju Šehiti u Bajvatima.
Neka se Gospodar smiluje rahmetli Brajki. Neka ga uvede u džennetske bašče, gdje će čekati svoje najmilije.
Pripremio:
Ismet (H) Fazlić