Bajvati i Beše kroz prošlost
Neko je lijepo kazao da se društvo zasniva na kulturi i civilizaciji.
Civilizacija može opstati samo ukoliko svoje karakteristike i kulturu prenese na sljedeće generacije.
Moramo priznati nismo bili te sreće ili nesreće da naš kraj bude historijsko i kulturno stjecište koje bi nas po nekom automatizmu lansirali među mjesta bogata istorijom i kulturom. Opet me nekako tješi činjenica da su vješti historičari i kroničari nerijetko mnoga mjesta i njegove stanovnike dizali na pijedestal slave, no kad iz drugih izvora pročitamo nepoznate i nove detalje vidimo da mnoge stvari ne štimaju i prosto su falsifikati. Moje lični stav vezan za povijest naših krajeva je jako diskutabilan i podložan reviziji. Čini se da bi najbolje bilo da sami sebi priznamo da ovo do sada nije naše i krenemo ispočetka u pisanju historije koja neće biti opterećena u najmanju ruku nedobronamjernim uticajima. Kada govorimo prije svega o materijalnoj kulturi svi mi nekako volim da imamo nešto opipljivo. Nažalost, naš je usud od pamtivijeka da smo topovsko meso raznim agresivnim neprijateljima posebno komšijama koji su vrlo ustrajno i temeljito čekali i vrebali da ubiju, siluju poruše, da se narod zatre, da ne ostane kamen na kamenu. Često smo se pitali zašto sam se baš tu rodio? Imamo li razloga pretke kriviti? Mudri ljudi će na to odgovoriti: Sve je sa razlogom. I tu se priča zatvara. A mi ćemo sljedeću rečenicu otvoriti sa zahvalom dragom Allahu prije svega na lijepom odgoju koji su nam naši preci ostavili, a ostalo -materijalno je uvijek bilo dinamična stvar na koju oni nisu imali uticaja. Poslije njih za sve su krive ”naše ruke” ruke potomaka.
Šta mi konkretno možemo prenijeti svojoj djeci, onog pouzdanog?! Nažalost vrlo malo. Stvari su takve kakve jesu i nećemo očajavati. Ljubav za toprakom tj. rodnim krajem je neupitna. Pod stare dane sve jače sunce starog kraja golica mi tintaru i tjera razriješiti enigme:
Ko su ljudi koji su smiraj svoj našli pod kamenim gromadama –stećcima ?
Ko je Šehid koji je pao u mjestu u kojem sam rođen ?
Ko su ti Beše? Šta su ti Bajvati da prostiš?
Sjajan odgovor na ova i slična pitanja kroz historiju su nam davali, prenosili anonimni narodni pjesnici sa koljena na koljena, te smo tako učili o našoj vjeri, adetima, alimima, junacima, ljudima, pojavama, nesrećama, ljubavi, mjestima itd. Na prva dva pitanja prije odgovora evo moje verzije rekonstrucije historijskog koda kroz stihove:
Sanjam
Daleki brate
Sanjam te na divnom atu
Bijelom doratu
Na čelu vojničke družine
Sjaha sa Velež planine
Sjajnu potkovicu u Buretini
nakvasi
Odakle si?
Kreće u srebrenu noć
Gladi tešku sablju
isijava moć
Crni plašt mu do uzengija
Iza njega hrabra legija
Znoj, hladan dah
Konjsko rzanje
Frcka sitno kamenje
Jašeš uz moje Osoje
Kao da je tvoje
Ko si?
Bismillah
U ime Allaha
Sad su na Visu
U podređenom položaju nisu
A dole podno Strane
Bosansko kraljevstvo brane
Čuvari stećaka
Šta ga čeka?
Ne miruje
Raspored pravi
Popravlja čalmu na glavi
Ruka u zraku,
Viknu
Prolomi se ratni poklič
Odzvanja dolina, ječi Grič
Boj se krvavi bije
Pogaženo smilje
U grudi ga pogodi strijela
U po dana bijela
Nemoćno steže sablju i moli.
Je li te boli?
Prenu se majka
U grudima je tijesno
Ode moje dijete
Gdje mu je mjesto?
Blagoslov njen lebdi u noći
Posvjedoči?
Nikada nećemo znati. Možda je tako i bolje. Neka blagoslov lebdi.
Fazlić (Hamdija) Ismet
Alias Vellezi Udrinski