Mekteb džemata Bajvati bili su domaćini svojim vršanjacima iz džemata Donji Gostović

Lijep sunčani dan, subota, 25.09. Još jedan septembar se približio svome koncu i jesen je, ali, sve je nekako ličilo na proljeće, buđenje, veselje. Kako da tako ne bude kad se u našem ‘Parku prijateljstva Bajvati’, okupilo preko stotinu dječaka i djevojčica.

To vam izgleda poput velikog buketa najljepšeg cvijeća a djeca i jesu cvijeće, ljubičice ono najljepše i one najdivnije. Gledajući ta ozarena lica, te osmjehe neumorne nogice kako trčkaraju sad tamo, sad ovamo rumene od sunčevih zraka obraščiće.

Slušajući onu graju Ensaree, Ajdinee, Muhamede, Sumeja, Ilhana ma nije to vika, galama to je najljepša pjesma.

Dječaci i djevojčice mekteba džemata Bajvati bili su domaćini svojim vršnjacima, drugarima, prijateljima polaznicima mekteba džemata Donji Gostović.
Sretni smo da je naš centar u svome okrilju imao ovaj susret. Nije tačno da naša djeca ne vole igru, zabavu, druženje nije tačno da naša djeca samo zure u mobitele.
Kada im omogućite, date priliku oni vam pokažu da ste u krivu. Evo svjedočili smo tome.

Zahvalni smo Muaz efendiji koji je izrazio želju da svoje vrijedne učenike nagradi a nas iz džemata i udruženja počasti gostovanjem u našem centru ili parku. Nadamo se da smo bili dobri domaćini i da će ovo biti samo početak mnogih dječijih druženja, veselja i dječije radosti.

“Samo gdje se djeca skupljaju postoji prava mogućnost zabave.”
“Najbolji način da djeca budu dobra je da ih učinite sretnima.”

BAŠTINA

Hoću, al’ nekako ne umijem,

da nađem, da uspijem,

kraj stećka prastaru alatku,

trag o tvom nestanku.

Dvije hiljade i neko ljeto,

gdje li je dlijeto

koje kamen isklesa,

stećak bez finesa?

Gdje je to grozdje crno,

pod zemljom malo zrno,

u glinenoj posudi sjeme,

glasovito Igrište zanijeme.

Na Griču il’ malo niže,

podigoše drevne hiže,

nigdje mrva keramike,

da obeshrabri skeptike.

Tražim oko Čalgije,

ćupove i drvene oklagije,

svirači kolo svirali,

slomljenu frulu ostavili.

Kao da su noktima pravili,

puteve na Kosi po Mahali,

ni traga od pijuka,

i dalje ništa, već mi je muka.

Oko potoka sojenice gradili,

kose kovanice kovali,

na Brijegu zvijezde brojali,

molili, ničice Bogu padali.

Znatiželja sve jača i jača,

pronaći koplje i mača,

gdje leže silni ratnici,

gdje počivaju isposnici.

Voda na točilu će teći,

razasute humke neće reći,

mi ćemo na Baštini opstati,

kositi, kopati i pjevati.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

TRKA NA ŠEHITIMA

Cijelu u noć Adnan Muhamedov se prevrtao, nije mogao spavati. Nema šta mu nije na um palo. Trka konja će haman za dvije hefte, a toliko se stvari skupilo i pomalo ga nervoza hvatala hoće li pripreme uraditi kako valja. Posebno ga je brinulo što je kod svog Vranca primijetio da krmelja i ponekad neobično pjeni, čak su mu i beonjače bile izdrljene. Bojao se da jaka kiša koja je padala u petak kada je išao u Mahoje po ulje i brašno nije ostavila traga po zdravlje konja. Istovario je stvari uveo ga u štalu, deku koja je bila natopljena vodom brzo je svukao i obrisao ga i pokrio suhom dekom. Mučila ga je pomisao da je bio nemaran i naškodio svom Vrancu. Kako je samo želio tu pobjedu! Proveo je Adnan par noći u štali prateći njegovo ponašanje, svaki njegov trzaj. Onakao iscrpljenog san bi ga savladao. Udobno zavaljen u slami brzo bi zaspao. Svako malo onako sanjećivo bi uklonio tragove slame sa lica i tražio Vranca pogledom.
Jedno jutro je primijetio da konj veselo frkće kao da mu želi staviti do znanja kako je bolje i haman spreman za trke.
Njegov Vranac je čistokrvni bosanski konj koj je stotinama godina unazad bio u porodici Buljubašić. Mahom su to bili teretni konji, ali je bilo i bisera koji su imali jahaćki pedigre. Stari ljudi su to primijetili i određivali im posebnu namjenu. Bili su to konji idealni za puta prema Tuzli, pazarnim danima.
Već su ga misli ponijele kako svog plahovitog Vranca tjera u kas u Tukeljku. Živopisni Tukeljak je izdužena ravna livada uokvirena šljivama i pokojom šeftelijom i neizbježnim kaničkama. Taman kad je htio da svoju misao pretvori u djelo ozbiljnim tonom zovnu babu :
“Babo dobro ga istimarite i nahranite. Nemoj da bi ga ko muštro”.
Umjesto da ga muštra puno više ga dojmila markantna pojava Vranca koji polako trčkara u velikoj bašti iza kuće.
Kao da prvi put vidi njegovu crnu i sjajnu dlaku koja se tako čudesno prilijevala na jutarnjem suncu iza mahovskih Rudina i Borika. Jake sapi tako skladno su prelazile u Vrančeve žilave noge završavajući u izdužene članke i uske kopite. Adnan je bio ponosan na svog konja a Vranac kao da je osjetio šta Adnan misli i uzvrati mu raširivši svoje ružičaste nozdrve.

Adnan nije mario za svakodnevne poslove. Još jedanput je otišao na Šehite da vidi stazu za utrke. Start je planiran odmah ispod stare džamijske kapije pokrivene šindrom i malo niže od stare nadstrešnice pod kojom bi se nakon Bajrama posjedilo, popila bi se kahva, pojela halva, zapalilo i proeglenisalo onako bajramski, bez teških tema. Eh, znali su naši napraviti lijep ugođaj bez standardne kafanice. Dovoljan je bio improvizirani rasklimani hastal, tek da se na njemu može spustiti tepsija sa halvom i himber. Održavale su se tu trke i ranije, za vrijeme ženidbi, ali to je bilo onako, bez nekog natjecateljskog žara za raju, što bi se reklo. Ova trka je bila stvar prestiža a Bogami i izdržljivosti. Trebalo je napraviti krug od džamijske kapije do Orašja i vratiti se. Cesta je bila idealna. Nije bilo kamenica koje povređuju kopita. Adnan odluči da malo grihove prilagodi zemljanoj podlozi. Nadao se da Vranac neće proklizavati. Dionica do Mustafinog prelaza na Griču bila je skoro ravna i bez nekih rizičnih tački a dalje prema Orašju mali nagib do Fazlić Ibrahima (Salihicinog) njive, tu je okretaljka i blagi uspon prema Mustafinom prelazu. Zaključio je da na težim kao i na blagim usponima ne forsira konja i da ga potjera u galop zadnjih 100 metara do cilja. Sve isplanirao u tančine nema šta, osim što ga je brinulo zdravlje Vranca. Sjetio se i otišao je kod svog amidže da mu napravi neku ljekovitu smjesu. Bila je to čudotvorna smjesa na bazi meda, biljnih tinktura i neke rijetke trave sa Veleža. Danima je Adnan pripremao konja sa svojim didom, ocem i bratom.
Konačno dođe i taj petak. Za utrku se još prijavio Fazlić Ensad, Polić Elmin, Bjelić Nermin i Brković Sanid. Na Griču nisi mogao više ni muhliju spustiti na zemlju od silnog svijeta. Sve u elementu “crveni fesovi i bjele šamije” Bajvaćana, Bajvatki i musafira. Na startu najbolji seoski mladići dostojanstveno jašu, malo se šepure i s vremena na vrijeme pogled im leti u masu ne bi li vidjeli lijepe cure. Adnan se nije obazirao ni našta. Nježno je gladio svog konja i učio neke njemu poznate dove. Start je krenuo i svi takmičari su poboli konje .Na početku su svi kasali u grupi , niko se nije izdvajao. Adnan se držao plana. Taktika nešto nalik kad Amel Tuka trči. U početku rezervisano a pred cilj ko izbačen iz katapulta. Pola dionice do Orašja trka je bila izjednačena. Konj Nermina Bjelića opasno se približio propustu u Strmovnici i odlomio komad zemlje. Konj se zateturao al’ se izvukao da ne padne i nešto laganijim tempom krenuo dalje. Ostalo je zadnjih 100 metara. Adnan se nagnuo konju na vrat i potjerao ga kao da je trka na život i smrt. Ujahao je prvi u cilj uz snažno navijanje dječice koja su oduševljeno gledala Vranca kako trči prema cilju. Uspio je, nikada se nije osjećao tako ponosno i sretno!
Djeca i drugovi mu priđoše staviše ga na ramena pjevajući pjesmu od koje mu navreše suze u očima.
” Vranac silni preskoči Grič
ne trebamu čak ni bič.
Ostavi iza sebe Berivoja
pobjeda Ado je tvoja.”
Babo i dido su napravili slavlje u kući a Adnanova pobjeda se dugo naokolo prepričavala.

 

Vellezi Udrinski

EPIKA KRIKA

Da, bilo je davno, Epika
u zemlji Ilirika.
Dom drevnih plemena
postojba im Bos(i)(o)(e)na.
Kuće kao u amfiteatru
u ognjištu čuvaše vatru.
Neimaše lijepe hiže, kule
jer uvijek iznova, uvijek s nule.
Kud nestade bogatstvo
nevine duše, bratstvo?
Imaše poneki bodež, mač
da odbrane žene, nejač.
Kako su ružni ti prodori
ratnici sa križom na odori.
A Bosna kao da privlači
samo što sine, naoblači.
Ko kreira ta silna zla
ko krvlju natapa bosanska tla?
Mogu li živjeti bez pljačke
te horde smrti divljačke?
Sustigoše djevojčice bose
strgoše im ukosnice iz kose.
Djecu, žene u roblje vode
surove rabote provode.
Da li znaju da nevini su
čestit obrok pojeli nisu.
Vodi li ih nepoznata ruka zla
neka tajna persona podla.
Zapališe te skromne dvore
zatrpaše bistre izvore.
Razbiše i posuđe od gline
pustoš, garež, razvaline.
Silan svijet umori
istočni i zapadni zlotvori.
A oni dobri Bošnjani
u dobru istrajni
čuvase stoku na paši
obzirni orači, težaci, zemljaši.
Noću sjajne zvijezde gledaše
vjeru pradjedovsku čuvaše.
Brda silna okrčiše
njive lozom zasadiše.
U tili čas sve opustošiše
baštinu ne uzeše, ostaviše.
Mi opstasmo njih nema više.

Adnan nije mario za svakodnevne poslove. Još jedanput je otišao na Šehite da vidi stazu za utrke. Start je planiran odmah ispod stare džamijske kapije pokrivene šindrom i malo niže od stare nadstrešnice pod kojom bi se nakon Bajrama posjedilo, popila bi se kahva, pojela halva, zapalilo i proeglenisalo onako bajramski, bez teških tema. Eh, znali su naši napraviti lijep ugođaj bez standardne kafanice. Dovoljan je bio improvizirani rasklimani hastal, tek da se na njemu može spustiti tepsija sa halvom i himber. Održavale su se tu trke i ranije, za vrijeme ženidbi, ali to je bilo onako, bez nekog natjecateljskog žara za raju, što bi se reklo. Ova trka je bila stvar prestiža a Bogami i izdržljivosti. Trebalo je napraviti krug od džamijske kapije do Orašja i vratiti se. Cesta je bila idealna. Nije bilo kamenica koje povređuju kopita. Adnan odluči da malo grihove prilagodi zemljanoj podlozi. Nadao se da Vranac neće proklizavati. Dionica do Mustafinog prelaza na Griču bila je skoro ravna i bez nekih rizičnih tački a dalje prema Orašju mali nagib do Fazlić Ibrahima (Salihicinog) njive, tu je okretaljka i blagi uspon prema Mustafinom prelazu. Zaključio je da na težim kao i na blagim usponima ne forsira konja i da ga potjera u galop zadnjih 100 metara do cilja. Sve isplanirao u tančine nema šta, osim što ga je brinulo zdravlje Vranca. Sjetio se i otišao je kod svog amidže da mu napravi neku ljekovitu smjesu. Bila je to čudotvorna smjesa na bazi meda, biljnih tinktura i neke rijetke trave sa Veleža. Danima je Adnan pripremao konja sa svojim didom, ocem i bratom.
Konačno dođe i taj petak. Za utrku se još prijavio Fazlić Ensad, Polić Elmin, Bjelić Nermin i Brković Sanid. Na Griču nisi mogao više ni muhliju spustiti na zemlju od silnog svijeta. Sve u elementu “crveni fesovi i bjele šamije” Bajvaćana, Bajvatki i musafira. Na startu najbolji seoski mladići dostojanstveno jašu, malo se šepure i s vremena na vrijeme pogled im leti u masu ne bi li vidjeli lijepe cure. Adnan se nije obazirao ni našta. Nježno je gladio svog konja i učio neke njemu poznate dove. Start je krenuo i svi takmičari su poboli konje .Na početku su svi kasali u grupi , niko se nije izdvajao. Adnan se držao plana. Taktika nešto nalik kad Amel Tuka trči. U početku rezervisano a pred cilj ko izbačen iz katapulta. Pola dionice do Orašja trka je bila izjednačena. Konj Nermina Bjelića opasno se približio propustu u Strmovnici i odlomio komad zemlje. Konj se zateturao al’ se izvukao da ne padne i nešto laganijim tempom krenuo dalje. Ostalo je zadnjih 100 metara. Adnan se nagnuo konju na vrat i potjerao ga kao da je trka na život i smrt. Ujahao je prvi u cilj uz snažno navijanje dječice koja su oduševljeno gledala Vranca kako trči prema cilju. Uspio je, nikada se nije osjećao tako ponosno i sretno!
Djeca i drugovi mu priđoše staviše ga na ramena pjevajući pjesmu od koje mu navreše suze u očima.
” Vranac silni preskoči Grič
ne trebamu čak ni bič.
Ostavi iza sebe Berivoja
pobjeda Ado je tvoja.”
Babo i dido su napravili slavlje u kući a Adnanova pobjeda se dugo naokolo prepričavala.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

Moje ime je “Šehid”

Zimska noć. U rovu voda do članaka. Već je smrzlo. Osjećam kako mi led steže, poderanu cipelu.
Hladnoća se uvukla u kosti.
Snijeg mi je neborijanu bradu, prekrio.
Polako se oko usta hvata, mala ledenica.
Gladan sam.
Već danima dobijemo samo četvrt hljeba i njega čuvam da ponesem kući.
Djeca su gladna.
Izvlačim iz đzepa, do pola cigare, povući ću jedan dim i ostaviti za sutra.
Mjesec ko velika kugla obasjava liniju.
Začudo sve je mirno.
Možda su s one strane zaspali.
Povući ću još jedan dim i probati se uvući dublje u rov.
Možda malo zaspati.
“Uh da mi je ponovo živjeti” Pomisli vojnik i povuče posljednji dim.
S druge tišinu je prekinuo, bljeska snajpera.
Vojnik je ostao s posljednjim dimom cigare na mjestu mrtav.
Metak u čelo.
Danas je njegova duša gledala, svoje ime ispisano na spomen ploči.
Sjete se tako ‘šehida ” nekog Bajramskog dana i onda kada tamo neki ljudi skupljaju nekakve glasove “za njihove bolje živote”.
Smijao se danas Šehid, licemjerju i onom četvrtu hljeba što mu ostade u blatnjavom rovu.
Niko mu djeci nije to odnio.
Smijao se Šehid i nama svima…

Dva šerijatska viječanja

Dva šerijatska vjenčanja, dvojica naših Bešana i njihove izabranice..Aličković Aldin i Garankić Haris. Sretni smo, da su četvero divnih insana započeli ispisivati novu stranicu u svojim životima.

Neka Uzvišeni Gospodar blagoslovi njihov brak i neka ih Njegova milost vodi kroz dunjalučko življenje!

Čestitamo mladencima, njihovim porodicama i želimo im svu sreću ovoga svijeta..

Završena obnova krova i unutrašnjosti stare Džamije

Završena je obnova unutrašnjosti stare džamije kao i zamjena komplatnog krova. U narednom periodu plan je da se radi:
1. Nova fasada,
2. Abdestahana,
3. Toaleti,
4. Hajr česma,
5. Šadrvan,
6. Ulazna kapija s novom ogradom komplatnog haremskog prostora,
I još mnogo toga kako bi smo dobili jedan funkcionalan i lijep objekat. Kako bi smo još više obogatli sadržaj parka prijateljstva Bajvati.

Kako je sve počelo

Mnogi su pisali o nama, vrijeme je da i mi nešto napišemo o njima.
Nekad u jesen 2020 godine, poslije jacije namaza u našoj novoj džamiji u Bajvatima sjeli smo i razmjenili mišljenja o gradnji jednog poligona u našem mjestu koji je potreban za našu omladinu. Šta, kako, gdje, kada, sve se to može posložiti ali nije bilo novca za početak bilo kakvih radova .
Dogovoreno je čekalo vrijeme realizacije .
Naizgled prošla je vječnost jer dani koji su prolazili bili su previše dugi za žar ideje koja bi promjenila življenje naše djece i omladine .
Februar 2021 god.dolazi i prvi novac . Nešto se priča. Netko je došao da u Bajvatima pravi “nešto”.Neki su znali o kome se radi.Neki su nagađali. Neki su znali ali mudro šutjeli,.Neki su bili protiv toga.Neki su javno prozivali u negativnom smislu. Neki su pominjali arape. Neki su svjesno pravili smutnju jer su takvi insani.Mnogi su pričali o pranju para. Mnogi su pričali da je to ova ili ona stranka.Neki su pričali kako je daleko.Bilo je i onih koji su pričali kako je to bacanje para.Kazali su i da nikad neće doći na to mjesto jer ih to ne zanima i tako vrtile su se te priče. Iz dana u dan ljudi su počeli da mijenjaju mišljenje jer su ipak svojim očima vidjeli da to i nije baš kako se priča po selu.
Taj februar 2021 god . će biti mjesec za pamćenje.Tog februara pokrenula se jedna lijepa priča.Priča koja može biti uzor svima na ovim prostorima ali ljudi i dalje ne vjeruju. Nisu vjerovali ni svojim očima da ideja je počela živjeti.
Tog februara jedan vrijedan i uspješan insan sa svojom suprugom želi da učini jedn hajr za svoje selo. Planovi su bili da se napravi neki manji park i manje igralište ali baš na tom mjestu gdje je sada naš park priključuje se još jedan vrijedan i hairli insan sasvim slučajno koji također želi da uradi nešto za svoje selo i da ostavi u emanet mlađim generacijama.
Tako dva dobra insana pokreću lavinu i pokreću puno veću priču od one koja je bila zamišljena. U međuvremenu priključuje se još naših ljudi, naši bajvaćani koji žele da budu dio te priče. Ja sam također želio biti diosvega . Upoznat sam ali ni ja još nisam siguran šta se zapravo dešava.
Ponedjeljak, zvoni telefon.Jedan od ove pomenute dvojice pita me ;” da li želim da budem dio projekta i da budem jedan od onih koji će biti nosioci ove priče?Da li želim određene zadatke u ovoj priči? Naravno s velikom radošću to prihvatam i istog dana krećem sa aktivnostima…
Otišao sam iz svog mjesta iz svojih Bajvata u drugi grad za znanjem. Kako to većinom biva tamo i ostaneš jer zeliš da napreduješ.Želiš da imas bolje uslove za život jer u Zavidovićima nije bilo prostora za napredovanje.Ali rodno mjesto ostaje duboko u srcu. Nakon 20 godina probudile su se neopisive emocije koje su uvijek bile tu u meni ali nekako su bile skrivene. Počeli smo sa velikom borbom i radom da se što prije završe i urade započeti radovi.
Rad, rad, rad, sastanci, dogovaranja, nove ideje i tako iz dana u dan približio se vikend da svečano otvorimo park prijateljstva.
Vremenska prognoza ne ide nam na ruku. Najavljuju padavine u subotu treba da se odigra turnir a u nedjelju otvorenje, Aplikacija pokazuje padavine 98%, turnir odgađam a otvorenje nastavljamo jer ne možemo sve zvanice tek tako odgoditi.
Nedjelja 29.08.2021.
Jutro je, kiša pada neprestano, mi pušemo balone i ukrašavamo za otvorenje a boloni od kiše i hladnoće pucaju. Razmišljam sam sa sobom i pitam se da li ce iko doći po ovoj kiši… Allah spušta svoju milost u 15h i kiša prestaje. Počeše dolaziti kolone auta, odjednom se pojavio poprilično velik broj ljudi.Tu prestaju sve priče i razmišljanja, počinju raditi emocije 🙂
Na binu izlazi Mustafa, pušta prelijep glas i tu emocije počinju da rade, više nije moglo, suze su same krenule i emocije su me nadvladale, obrišem suze da me niko ne vidi i nastavim dalje…
Poslije je bilo lakše kad sam vidio da ima još onih koji plaču, sam u sebi mislim nisam jedini, dobro je 🙂
I tako prođe i taj dan, sve se dobro završilo bez ikakvih problema hvala Bogu. Vatromet, bio je i više nego odličan.Kaže mi jedan prijatelj; “pa da li ste vi normalni”? Kaže da je gledao uživo preko naše fb stranice.
U životu sam imao puno većih skupova. Bio o sam na velikim utakmicama. Putovao po svijetu ali ovaj dan će imati posebno mjesto u mom srcu…Valjda to tako i treba da bude .Zato što je to moje, moje mjesto, moji Bajvati.
Ovim put želim da se zahvalim prvo ljudima koji su mi dali priliku da budem dio tima. Želim da se zahvalim mještanima koji su pružali nesebičnu podršku i pomoć. Želim da se zahvalim ljudima/radnicima koji su proveli na parku radeći i po kiši i po suncu, a posebno želim da se zahvalim onima koji su me “pljuvali” jer oni su mi dali posebnu energiju da idem dalje…
Sve što radite, radite iskreno i od srca, a rezultat će doći na kraju…
Almir Buljubašić

BOSANSKO GUVNO

Opet me proganja,
vraća u povijest,
epska sjećanja,
neljudska obijest.

Oh, kakav kraj,
kuda duše bježu,
neviđeni očaj,
glas prolomi u metežu:

Veležu, Veležu.

Borik savjest peče,
Vis zovu u pomoć,
Golo brdo ne reče,
Grič iskaza nemoć.

Nadiru
mačonošci,
krstonošci,
biblijonošci.

Bez ruža
sa ognjem,
bez milosti
sa blagoslovom.

Bratski, nema šta.

Opet zaštitnik kasni,
u nogama mu utezi,
neki glasić nejasni:

Velezi, Velezi.

Kako jezivo urliče Ostruga,
žena izgubi muža,
Kojašin Berivoja druga,
zgažena ruža.

Otužno i mračno zgarište,
srušeno ognjište,
pod njim tajno sklonište,
majka sakri djetešte.

Zemlja progovara,
glasić djeteta,
sakri se od zlotvora,
dva mu ljeta.

Velezi, Velezi.

Ručicama ukloni podnicu,
oštrica zapara nogicu,
sunce obasja glavicu,
ožeže se na rezi.

Velezi, Velezi.

Hoda kroz apokalipsu,
gladna usta, tjelešce jezi,
nikog poštedjeli nisu,
ponavlja na sunčavoj žezi:

Velezi, Velezi.

“Naši pretci Bosanski Kristijani su bili prakticno istrijebljeni od strane krstaša. Naš dobri Bosnjanin je dijete od dva ljeta koje se nekim cudom spasilo pokolja, jos živi u našim srcima, suosjećamo bol i cuvamo uspomenu ”

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić