Cijelu u noć Adnan Muhamedov se prevrtao, nije mogao spavati. Nema šta mu nije na um palo. Trka konja će haman za dvije hefte, a toliko se stvari skupilo i pomalo ga nervoza hvatala hoće li pripreme uraditi kako valja. Posebno ga je brinulo što je kod svog Vranca primijetio da krmelja i ponekad neobično pjeni, čak su mu i beonjače bile izdrljene. Bojao se da jaka kiša koja je padala u petak kada je išao u Mahoje po ulje i brašno nije ostavila traga po zdravlje konja. Istovario je stvari uveo ga u štalu, deku koja je bila natopljena vodom brzo je svukao i obrisao ga i pokrio suhom dekom. Mučila ga je pomisao da je bio nemaran i naškodio svom Vrancu. Kako je samo želio tu pobjedu! Proveo je Adnan par noći u štali prateći njegovo ponašanje, svaki njegov trzaj. Onakao iscrpljenog san bi ga savladao. Udobno zavaljen u slami brzo bi zaspao. Svako malo onako sanjećivo bi uklonio tragove slame sa lica i tražio Vranca pogledom.
Jedno jutro je primijetio da konj veselo frkće kao da mu želi staviti do znanja kako je bolje i haman spreman za trke.
Njegov Vranac je čistokrvni bosanski konj koj je stotinama godina unazad bio u porodici Buljubašić. Mahom su to bili teretni konji, ali je bilo i bisera koji su imali jahaćki pedigre. Stari ljudi su to primijetili i određivali im posebnu namjenu. Bili su to konji idealni za puta prema Tuzli, pazarnim danima.
Već su ga misli ponijele kako svog plahovitog Vranca tjera u kas u Tukeljku. Živopisni Tukeljak je izdužena ravna livada uokvirena šljivama i pokojom šeftelijom i neizbježnim kaničkama. Taman kad je htio da svoju misao pretvori u djelo ozbiljnim tonom zovnu babu :
“Babo dobro ga istimarite i nahranite. Nemoj da bi ga ko muštro”.
Umjesto da ga muštra puno više ga dojmila markantna pojava Vranca koji polako trčkara u velikoj bašti iza kuće.
Kao da prvi put vidi njegovu crnu i sjajnu dlaku koja se tako čudesno prilijevala na jutarnjem suncu iza mahovskih Rudina i Borika. Jake sapi tako skladno su prelazile u Vrančeve žilave noge završavajući u izdužene članke i uske kopite. Adnan je bio ponosan na svog konja a Vranac kao da je osjetio šta Adnan misli i uzvrati mu raširivši svoje ružičaste nozdrve.
Adnan nije mario za svakodnevne poslove. Još jedanput je otišao na Šehite da vidi stazu za utrke. Start je planiran odmah ispod stare džamijske kapije pokrivene šindrom i malo niže od stare nadstrešnice pod kojom bi se nakon Bajrama posjedilo, popila bi se kahva, pojela halva, zapalilo i proeglenisalo onako bajramski, bez teških tema. Eh, znali su naši napraviti lijep ugođaj bez standardne kafanice. Dovoljan je bio improvizirani rasklimani hastal, tek da se na njemu može spustiti tepsija sa halvom i himber. Održavale su se tu trke i ranije, za vrijeme ženidbi, ali to je bilo onako, bez nekog natjecateljskog žara za raju, što bi se reklo. Ova trka je bila stvar prestiža a Bogami i izdržljivosti. Trebalo je napraviti krug od džamijske kapije do Orašja i vratiti se. Cesta je bila idealna. Nije bilo kamenica koje povređuju kopita. Adnan odluči da malo grihove prilagodi zemljanoj podlozi. Nadao se da Vranac neće proklizavati. Dionica do Mustafinog prelaza na Griču bila je skoro ravna i bez nekih rizičnih tački a dalje prema Orašju mali nagib do Fazlić Ibrahima (Salihicinog) njive, tu je okretaljka i blagi uspon prema Mustafinom prelazu. Zaključio je da na težim kao i na blagim usponima ne forsira konja i da ga potjera u galop zadnjih 100 metara do cilja. Sve isplanirao u tančine nema šta, osim što ga je brinulo zdravlje Vranca. Sjetio se i otišao je kod svog amidže da mu napravi neku ljekovitu smjesu. Bila je to čudotvorna smjesa na bazi meda, biljnih tinktura i neke rijetke trave sa Veleža. Danima je Adnan pripremao konja sa svojim didom, ocem i bratom.
Konačno dođe i taj petak. Za utrku se još prijavio Fazlić Ensad, Polić Elmin, Bjelić Nermin i Brković Sanid. Na Griču nisi mogao više ni muhliju spustiti na zemlju od silnog svijeta. Sve u elementu “crveni fesovi i bjele šamije” Bajvaćana, Bajvatki i musafira. Na startu najbolji seoski mladići dostojanstveno jašu, malo se šepure i s vremena na vrijeme pogled im leti u masu ne bi li vidjeli lijepe cure. Adnan se nije obazirao ni našta. Nježno je gladio svog konja i učio neke njemu poznate dove. Start je krenuo i svi takmičari su poboli konje .Na početku su svi kasali u grupi , niko se nije izdvajao. Adnan se držao plana. Taktika nešto nalik kad Amel Tuka trči. U početku rezervisano a pred cilj ko izbačen iz katapulta. Pola dionice do Orašja trka je bila izjednačena. Konj Nermina Bjelića opasno se približio propustu u Strmovnici i odlomio komad zemlje. Konj se zateturao al’ se izvukao da ne padne i nešto laganijim tempom krenuo dalje. Ostalo je zadnjih 100 metara. Adnan se nagnuo konju na vrat i potjerao ga kao da je trka na život i smrt. Ujahao je prvi u cilj uz snažno navijanje dječice koja su oduševljeno gledala Vranca kako trči prema cilju. Uspio je, nikada se nije osjećao tako ponosno i sretno!
Djeca i drugovi mu priđoše staviše ga na ramena pjevajući pjesmu od koje mu navreše suze u očima.
” Vranac silni preskoči Grič
ne trebamu čak ni bič.
Ostavi iza sebe Berivoja
pobjeda Ado je tvoja.”
Babo i dido su napravili slavlje u kući a Adnanova pobjeda se dugo naokolo prepričavala.
Vellezi Udrinski