Monthly Archives: August 2021

Ovo je dio materijala koji sam napisao u istraživačkom projektu vezano zavičajnu povijest i opise toponima Dugandžije, Močila i Torine, Grič, Berivoje, Kojašinovac koje sam pretvorio u priče i pjesme.
Napomena: zbog mog nazovi osebujnog stila i naravi opisi su nekada satirični i zabavni, povremeno izlaze iz uobičajnih klišea u pisanju. Ovim pričama sam zabavljao djecu pred spavanje. Ukoliko neko smatra da neka imena treba ukloniti učinit ću to odmah bez nepotrebnih ubjeđivanja.
___________________________________________________________________________

Jeste li spremni za priču?
Nisam ni primjetio da smo već prošli selo. Kako ću i primjetiti kada sam bio u svojevrsnom delirijumu zbog jednog nevjerovatnog trgovačkog uspjeha. Uspio sam Eški uvaliti roman bez korica, od Mister Noa za haman pa nov roman sa besprijekornim koricama (skoro da ni ušiju nema) od Zagorovog Te-neja gospodara Darkwooda. Kako sam ga samo zgrabio, k’o siroče napolitanku. Pogotovo ako vam kažem da je Roman od Mister Noa bio ispodprosječan. E sad, kad vam velim da je ispodporosječan svi se pitate kako je to moguće. Moguće je. Evo ukratko o čemu se radilo u romanu, pa sami prosudite. Mister No je trebao svojim Pajperom prevesti (Piper, tobe ja rabbi gdje se god okreneš neki piperi, no paper) četiri ili pet sanduka viskija iz Manausa do Sao Paola. Taman se uživio na lako zarađenim pezosima, kad eto nevolje. Pajper poče da kašljucka, tako da je jedva našao neku čistu zaravan da sleti u Amazonskoj šumi. Tu ga opkoliše Indijanci, a on ih nekako uspije ubijediti da ga ne ubiju u zamjenu za viski. Kad su se ponapijali gologuzi indijanci, Mister No pokuša popraviti Pajper al’ nije išlo. Kad je već izgubio svaku nadu, udari ljutit nogom u propeler i gle čuda – avion upali. Dok su se mahmurni Indijanci snašli, on se već vinuo u amazonsko nebo. Opet se izvukao. Umjesto da se dozove pameti i više ne prodaje vatrenu vodu pogotovo Indijancima jer ašićare ne podnose alkohol, on nastavi upadati u nevolje. Da ne spominjem, a bilo bi i neprimjerno opisivati kako je poslije zavodio zanosne djevojke. Eto, niđe veze. A o čemu se ukratko radilo u Zagorovom romanu? Stanite malo, ne znam ni ja, tek sam ga dobio. Drugi razlog što se nisam upuštao u opisivanje starog sela, iako sam imao dobar štof, je to što me kadkada bilo stid goniti ovce kroz selo. Vjerujte na riječ, nije nimalo ugodno bilo kada sam svojevremeno morao protjerati stado preko brijega a upravo se raja skupila, neko veselje je bilo u pitanju, šta li. Svi su me gledali dok su ovce od silne vrućine zajapurene puhale po putu i dizale oblak prašine. Postiđeno sam polahko odmicao prema kosi, a neko se dosjetio da mjesto gdje će se kolo igrati pospe vodom i tako kol’ko-tol’ko osigurao da igrači kola uz sjajnu koreografiju imaju pogodnu podlogu, umalo ne napisah podij… Nisam Bog zna nešto spektakularno kazao, a nešto bi mi bilo žao da ovo nisam napisao. Prolazeći kraj Hasana rahmetli Begića košare krajičkom oka sam primjetio da je grožđe koje je uspuzalo po kući pravo rodilo, savilo, grozdovi se crne. Preko puta nalazila se Bege rahmetli Polića kuća i tamo je nekako bilo pusto, nisam nikoga opazio, čak ni kokoši nisu rovile u dnu njive. Ni radio se ne čuje. Sjetih se sinoć da su moji spominjali da su se odselili na Lice. Silazeći do potoka zapazih da je kod Hasanove ograde neko istresao trop (možda su Begići, a ako nisu oni mogli bi biti Kešćovi, Đihini, Čanini, Mrkini,… živa enigma, nisam pametan) koji se počeo mrviti i dobijati neku tamniju boju, iako je dobar dio bio u kocki kao da je tek izvađen iz žećke. A i pčele su se skupile po njemu tako sam se brzo spustio prema potoku da me ne bi zaganjale.

Malo niže na potoku je neko poprijeko stavio komad japije kako bi bilo više vode kada se mal pojila. Katkad su tu žeđ gasili konji Putko, Zekan ili rahmetli Rame kobila.
Kako sam se samo đipijo preko potoka čini mi se da sam skočio približno k’o Bob Beamon (USA) na olimpijskim igrama 1968. godine u Mexico Citiyju.

Tačno 8,90 m, ne morate provjeravati na internetu, konsultovao sam sportsku povijest. A na lijevoj strani potoka ima se šta i vidjeti, Kreativni nered. Seoska deponija tj. kreativna deponija. Nema šta nema. U dnu potoka “Preporod “ peć preprečila se i napravila malu akumulaciju. Pomislih u sebi: “Ja jazuka da Sajo Polić nije postavio neku malu turbinu da proizvodi struju, makar za kućne potrebe.” Odmah na početku vreća piljote, juneća potkoljenica, stara poderana plava bluza i kožun kojem je džep napola izgorio. Nogom sam malo prorovio i vidio da je neko bacio pogolemo deme novina. Vidim Večernje, Ven, Tempo i Eureku. Neko je skoro sve riječi ukrštenice riješio osim # četiri slova vodoravno: provincija na Tibetu?, i pod uspravno sedam slova: selo na jugu Čada?#. Zna li ko? Stvarno je neko dobro pisao slova, tehnička, malo ukošena u italiku. Iznenadilo me kad sam vidio Politiku, sva na ćirlici. Ko li je to pratio? Na cijeloj stranici gusto napisano izlaganje na plenumu u Brijonima održanog 1966. godine. Nekakva smjena nekog Aleksandra Rankovića koja je dovela do porasta srpskog nacionalizma. Kako li se se to odrazilo na Bajvate? Navode tekovine i dostignuća socijalizma i radničkog samoupravljanja, neovlašteno prisluškivanje itd, sa jasnom porukom i lažnim stavom “Mi ćemo Vako Vako i Vako.” Moćno, nema šta, samo, trebat će analitičari povijesti pronaći natruhe lažnog morala. Začudo u smeću nema belatristike. Čak ni MirJam. Primjetih Zvijezdinu kanticu Biljnog mrsa, od kilu ili od dvije, nisam više siguran. Prelijepa džamija na kantici. Nikada nisam skont’o jel Bajazitova džamija u Istanbulu il’ je pak Sultan Ahmetova. Ovo moram pitati Šefik Efendiju. Kako ni jedan od četiri minareta nije izblijedio, mudro sam zaključio, kao Herkul Poaro da je smeće bačeno prije dva dana, u vrh glave tri.
Nevjerovatno mi se posrećilo kad ugledah u travi longplejku nikog drugog do kafanskog barda Tome Zdravkovića. Uzevši ga, na omotu primjetih uticaj rose. Slova se razlila te sam samo čitajući na slogove razaznavo koje su pjesme. Ma nije valjda. Izvadio sam ploču i vidio da je okrnjena. Snažno sam zafrljacio ploču u potočinu pri tom sam otcvikario par grančica. Nisam ni slutio da se
LP u nastavku leta pretvorila poput neobuzdane nemani u nekotrlisanog leteće ubojito oružje. Ploča se zabi u obalu raspolutivši krticu koja je upravo našla glistu za ručak. Dok je glista iz njenih mrtvih usta iskliznula, donji krtičin torzo polahko je odumirao bespomoćnim trzajima nogica. Kakav peh. Omot sam ponovo spustio na travu, svakako je dotakao dno života. Miskin. Nevažno, svakako ploča nije bila kolekcionarski predmet.

A onda neugodno iznenađenje. Odvratan smrad bačenog kiselog kupusa. Nije mi jasno ko je mogao toliko fuliti recepturu i skoro pola kace baciti u smeće. Stvarno je ružno bazdilo. Toliko uznemirujuće da i sada razmišljam hoću li halati nemarnom odlagivaču. Morao sam krenuti dalje jer su ovce već poodmakle, vješto izbjegavajući da ne stanem na kravlju balegu. Na ovčije brabonjke nisam mario. Bilo je nemoguće izbjeći ih, jer su ovce cijeli put prošarale nus produktima i vješto popunile svaki pedalj puta. Na putu sam zraknuo i poneki papirć od Di-go kvasca i praška za pecivo “REGINA”, koje je vjetar raznio ili glodavci, miševi ili vjeverice, ti nemarni rasturači smeća. Prolazeći kraj Ismeta R bašče bacio sam brzi pogled na naslovnicu romana i već sam se uživio da umjesto pruta nosim tomahawk i da sam u Darkwoodu. I sada pri ovoj pameti ne bi ga dao za 100 pisanih romana iz edicije “Laso”. Sa okolnog hrušća već su po putu hrušćevi popadali i onako crni miješali su se ovčijim brabonjcima. Iskreno, više i nisam mogao razlikovati šta je šta na putu. U jednom momentu sam vrhom opanka stao na hrušć , košpica je katalputirala u baskiju kraj puta, rikošet je poput taneta fijuknuo kraj glave i bez šale mi napravio razdiljak na glavi. Uh, bilo je blizu. Mudro sam zaključio da je ovo išaret. Znak na putu. Moram se skocentrisati i ovce dovesti do krajne destinacije na Br(e)zovoj Ravni. Čekao me je sljedeći potok. Već sam umislio da sam ovaj put Jesse Owens. Razmišljajući kako da izvučem maximum iz skoka iznenadio sam se da je potok nekim čudom presušio. Možda je tako ispalo bolje jer sam primjetio da mi je od siline prvog skoka punka na opanku olabavila i kaišić se malo istegnuo. Popravio sam opremu i običnim korakom savladao potočno korito. Korito, onako prazno mi je izgledalo kao ožiljak na licu Klint Istvuda “Za šaku dolara” (Per un pugno di dollari), film špageti vestern, snimljen 1964. godine, reditelja Serđo Leone. Taj detalj nisam zamijetio gledajući film na crno bijelim televizorima kod Ramiza B koji je imao prvi TV u selu. Djeca bi punih dojmova išla na spavanje, a stariji su čekali boks meč Muhameda Alija dokasno u noć.

Tu se put račvao za Torine, Močila, Dugandžije i Brzovu ravan, da ne nabrajam jer ima puno, a desno za Hrastovo brdo. Odatle se moglo ako skrenete desno i u Ostruge, Borik. Ma svi Bajvaćani znaju bez putokaza i GPS-a tamo doći. A znate li šta je izmepu dva potoka koji su nadolazili? Nirvana. Šalim se. Sa desne strane je grabova Šumica-Gaj, a sa lijeve strane rahmetli M. Polića baščica sa nekoliko starih sorti voćaka (kaničke i šimotorke). Mensečini, oni su tu predvečer kosili večeru kravi i konju.
A ispod nje se nalazi Rudarsko okno, meni i sada mistično mjesto koje je iz sigurnosnih razloga zatvoreno da ne bi neko hud ušao i nastradao ili da slučajno životinje ne bi ušle. Prelazim i treći potok, tu sam nekako uvijek osjećao neku neopisivu nelagodu kad sam zagledo u usjeke koje je voda stoljećima dubila i sapirala. Biću iskren, uvijek sam mislio da me tu neko gleda. Šta ja znam, neko biće koje ljudsko oko nije vidjelo, Troll ili neki patuljak. Osjećao sam njihov pogled na svojim slabašnim leđima, vječito istrpane potkošulje, na preplanulim vratom i kuštravoj kosi. Za pantale i opanke ne vjerujem da su im bili interesantni pošto nisu markirani. Nisam se okretao, a i da jesam nestalo bi to što me gleda brzinom svjetlosti. Možda se i sada krije u starom rudniku. Sad nešto razmišljam šta im je to kod mene privuklo pozornost. Možda moja neobična pojava. Tada sam imao rep (nisam ga vezao gumicom koliko se sjećam) skoro do pola leđa. Doduše za ovaj osobni detalj i pokušaj da izgradim vlastiti imidž nisam imao podršku ukućana, nisam siguran zašto. Kad malo bolje razmislim imao sam ja tog ašarijatskog duha, al’ bio sam ubijeđen da se rep dobro uklapa uz rolkicu i texas jaknu. Moja mlađa kćerkica sigurno bi kazala da je to fancy. Osim rahmetli Kasimovce koja se onako od srca zabavaljala mojim novim izgledom i rahmetli Hanifom koja se puno smijala i samo govorila Ismetiću, Ismetiću. Volio sam ove dvije divne žene. Eto, polahko smo zamakli iza Torine, Močila I dođesmo do Dugandžija i Br(e)zove ravni. Ovo gutanje slova “e” polahko me smara. E, pošto znam da svi volite tehničke podatke, Brzova ravan Kasima rahmetli Fazlića ima oko 3323 m2 oranice/njive. Broj parcele1769, katastarska općina Bajvati. Njiva kosanica sa prosječnom kvalitetom trave. Dobro osunčana. Može se pokositi do podne pod uslovom da se dobro urani uz dva dobra kosca, i da kose nisu klebe. Ne znam za va,s al’ ovo prvo dvoje nisu moja poslovna odlika, samo se nalazim u ovom trećem. Nema šanse oko podne kositi. Saharska temeratura. I sad se čudim da mi tintara nje prokuhala u ta doba, skoro da sam mogao na čelu ispeći jaje. Hladovinu smo tražili ispod rahmetli Avdine sobišnjače, a ovce pod velikim Orahom koji je nekako dijelio Brzovu ravan i Zabrijeg. Što se tiče logistike, jabuke i kruške smo nabavljali Zabrijegom u našim. Nismo morali krasti i ići u zijan po rahmetli Hasanove i Avdine jabuke, kruške, šljive. Osim onog što je ležalo pod njima to smo smatrali, u duhu fair playa da možemo ubrati. Approximately-Aproksimativno đuture dobrog sijena, što bi rekli k’o čaj , na Brzovoj ravni smo skupljali do 6 metara. “Inovativnom tehnikom” sijeno smo obično nosili po dvoje na podvorima. Dočim Zabrijegom nije bilo potrebno dvoje, moglo se proklizati do stožine na podvorima jer je obala. Ako mislite da je to neka ekstremna obala trebali bi vidjeti susjednu od Rahmetli Mustafe Fazlića njivu, ona je k’o nos. Stvarno, trebalo je umijeće u toj strani kositi. Na koncu ovog mog čudesnog čobanskog puta, I sad kao da gledam kako s nestrpljenjem pogledamo kombi Šumarstva nebil’ vidjeli Babu. To je onaj model kombija u kojem su pola kombija bila sjedišta a od pola telećak. On bi izlazio na Njivici na stanici, a za ove prilike vozač je bio ljubazan i stao mu u Lugu. Brzim korakom bi kraj rahmetli Jusufa Buljubašića kuće zamakao u hrastovu šumicu i tu nekim čudom uvijek našao rujnicu ili sinokriž/sirogriz. Slavodobitno ih noseći i pokazujući nam još jednom svoju spretnost i umješnost.

Sjetih se još slučaja, kada su spletom čudnih okolnosti mamini dukati i belenzuci završili u porodičnoj deponiji. Koji peh za mahmudiju, umalo da nikada više ne vidi ovozemaljsko sunce. On se hladno upustio u potragu i našao ih srećom. Dok sam ja rovio njegovu torbicu ( scile i haribde ništa nisam našao) on bi uveliko počeo diti sijeno. Možda bi i sad ostalo na njivi da nije došao.

Vellezi Udrinski/Ismet H Fazlić
Sarajevo 13. Ramazana 1443
Što po Miladu odgovara 23.04 2021 godine