15 jun
Pričice

POD OPSADOM

U vrlo vrijednim i korisnim zapisima (sidžilima) iz osmanskog vakta uredno su zabilježene između ostalog i gladne godine. U nastavku, kratki izbor iz raznih izvora o gladi, njenim uzrocima, posljedicama.
# Godine 1558 bješe velika glad i velika skupoća žita.; – šinik šenice izide po 800, a raži, heljde i prosa po 400, šinik ovsa po 300 (oko 15 puta cijena veća od redovne).
# Godine 1571: glad velika po vasej zemli. Iz primorja sol dovožahu te menjahu za žito, oku za oku ( redovan odnos je oko 15:1 za so).
# Godine 1587: i bist glad ot istoka do zapada po vsej zemli. I na Uskrs pade sneg. …tovar šenice po devet stotina, redovna cena oko 60.
# Godine 1605: B leto 1605. behu skrbi (zla) mnogi o krajevi ostaše pusti. I otac čedo za hleb prodavaše i sin oca i kum kuma i brat brata. Tada biše rob po 200 groša, a vo 1200 i kila žita po 20 groša.
# Godina 1666: bist sušno i žita ne bi ni malo.
# Godine 1690: bist glad u Bosni -50 oka šenice po 10 iladi aspri, a repa oka po 120 aspri (što je u mirno doba 100 oka brašna). I to leto jedoše človeci pasje meso i konsko i človečansko. I mogla nečastija.
# Godine 1716: i pade sneg u dni avgusta i bi mraz i led na vode. I beše glad golema i nigde topla pribezišta.
# Godine 1813, 1814, 1815: da je znato kuga i da se pamti kuda udari astaluk ( kuga) i mori Bosnu i mori Hercegovinu. Pa bi gladna godina, oka žita dvancika. A ljeto 1817. opet glad velika i ljudi umirahu.
# Godina1834: tožde ljeto bist suša velika, od aprila do oktobra bez kiše. Bunari i izvori usanuli, a rijeke se prepješačiti mogle.
U historijskim izvorima su zabilježene brojne gladne godine. Također se, kroz narodna predanja, kroz priče, pjesme, poslovice, zapamtilo i memorisalo glad kao elementarnu i sudbinsku nesreću. U četrnaestom stoljeću zabilježen je jedan niz od pet-šest izuzetno sušnih godina na prostoru srednje i zapadne Evrope, koji je donio gubitak preko polovine stanovnika u pojedinim regionima. Zatim su gladne godine bile posljedica i čestih ratova.
Pripremio: Ismet (H) Fazlić
14 jun
Poezija, Pričice

Miris Šehida

Govor ima moć. Moć je i lijepa riječ.
Moć je kada i za tekstom možeš poć…
Govoriti o onima koji su životom
svjedočili da nema Boga osim Boga.
Kako oživjeti one koji već vječnost žive?
Kako probuditi uspavane koji još nisu smrt okusili?
Onaj ko nije osjetio miris tek rođenog dijeteta, i ko nije osjetio miris šehida stanovnika dženneta,
taj i NE ZNA šta je miris.

Otkud majci Havi toliki sabur i inim majkama od Une do Drine???
One su svoje sinove za slobodu dale.
Te MAJKE su dva puta “džennetski miris mirisale”.
Prvi put, kada su dijete od svoje utrobe odvojile i na svojim prsima zadojile.
Drugi put, bez gasula kada su sinu oči sklopile i zemljom ga poklopile…


Mudri i učeni koji prenose mudrosti od našeg Poslanika rekoše:
Tek rođeno dijete koje majka doji, i šehid koji ka njemu hodi, na sebi džennetski miris nosi.


Pogledaš li život sa one ljepše strane
vidjećeš, da si ovdje samo TREN.
Sin će biti šefadžija njen!
Majka već Džennet u nosu diše.
Majka će sina po mirisu naći.
Majka će sina dušom dotaći.
Majci je sin ponos i dika.
Naći će sina u društvu poslanika.
Sada ću tišini, predati riječ…
Ona će više od mene reć…
06 jul
Poezija, Pričice, Vijesti

U SUSRET KURBAN BAJRAMU

Nastavljamo sa još jednim serijalom članaka Asima Čamdžića, rahimehullahi, borca i alima iz naše sredine.
Rad je objavljivan prije 78 godina u Glasniku Islamske vjerske zajednice (XII/1944; br.10-12 str.181-185).
Možemo slobodno kazati da je bio jedan od najistaknutijih i najangažiranijih intelektualaca tog nesretnog vremena (II svjetski rat) koji se borio za vjersku, kulturnu i političku emancipaciju bosanskih muslimana. Čitajući njegove tekstove, uočavamo da on pronicljivo i dalekovidno uočava društvene mane i nelogičnosti koje su protuslovne jasnoj islamskoj doktrini i Kur'anskim stavovima.
On naglašava značaj i potrebu rada koji čovjeku donosi ugled i omogućava mu izvršavanja osnovnih vjerskih dužnosti (zekat, hadždž, prinošenje kurbana i dr.)
Vrijeme potrebno da se pročita objava: oko 180 sekundi.

 

KROZ DUH I SMISAO KURBAN BAJRAMA

(Reci: Moja molitva, moj kurban, hadždž, moj život i moja smrt pripadaju Bogu-gospodaru svjetova.)
Kur'an

Na pomolu su veliki i svijetli kurbanski dani. Sa velikim veseljem i raspoloženjem ulazimo u Mubarek dane jer nam oni donose svoje velike darove. Ti dani za nas predstavljaju, ako Bog da, početak jednog novog, boljeg i solidnijeg života u kome će vrhovne božanske naredbe i zasade zauzeti više stepene u dušama našim. Velike su i uzvišene uspomene što nas vežu za te dane. Prije svega, ovi dani predstavljaju konačnu pobjedu prave i čiste vjere, koju je Allah dž.š. ljudima objavio. Ovih dana ćemo oživjeti veliku uspomenu na tu pobjedu. Upravo će se uoči dana Bajrama navršiti, ništa manje, nego 1533 mjesečeve godine otkako je veliki i mučni, isto tako časni rad i borba Božijeg poslanika, od pune dvadeset i tri godine okrunjen velikom slavom.
Naime, tada je desete godine po hidžri Božiji poslanik Muhammed a.s obavio svoj oprosni hadždž sa skupom od sto hiljada vjernika.
Tom prilikom održao je svoj čuveni historijski govor u kome je iznio, dovršio i upotpunio glavna islamska načela. Nakon zahvale Allahu, rekao je ovo:
“O ljudi! Poslušajte moje riječi, jer ja ne znam hoće li mi bit suđeno da se i do godine ovdje sa vama nađem. O vjernici! Prije svega, bojte se Allaha i budite humani i pravedni prema sebi i prema drugima! Životi i imeci drugih neka su vam sveti i neprikosnoveni, kao što je za nas sve uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i ovo mjesto na kome se nalazimo. Čovjek je djelo Allahovo i neka je proklet onaj koji to ruši.
Svi ćemo doći pred Allaha i On će nas pitati za naš posao i naš rad. Stvari, koje su vam date u amanet čuvajte kao i što svoje vlastite čuvate i povratite ih vjerno i na vrijeme onome čije su!
Neka zauvijek prestane krvna osveta ili lihvarstvo u paganska doba!
Allah je dopustio samo poštenu trgovinu, a lihvarstvo strogo zabranio. Teško li se onome ko se ogriješio o ove propise.
Lihvarske kamate i krvna osveta ne smiju više postojati ni za jednog pravog muslimana. Prva kamata koja se oprašta i zaboravlja jeste kamata mog amidže Abbasa, koji je imao mnogo dužnika, a prva krvna osveta koja se zaboravlja i oprašta jeste osveta za ubistvo mog rođaka Rebi'a ibn Harisa ibn Abdulmutaliba, koga su kao nevina dječaka ubili iz plemena Huzejl. Vjernici, bojte se Allaha i oprostite svojim dužnicima lihvarske kamate. Ako poslušate i primite moj savjet vaša će se imovina povećatu, jer vam ostaje glavnica za pošteni rad i trgovinu. Ako to ne učinite, onda znajte da ste se teško zamjerili Allahz i Njegovom poslaniku.
Nastaviti će se..

Pripremili:
Ensad Fazlić
Ismet(H) Fazlić

22 sep
Pričice

TRKA NA ŠEHITIMA

Cijelu u noć Adnan Muhamedov se prevrtao, nije mogao spavati. Nema šta mu nije na um palo. Trka konja će haman za dvije hefte, a toliko se stvari skupilo i pomalo ga nervoza hvatala hoće li pripreme uraditi kako valja. Posebno ga je brinulo što je kod svog Vranca primijetio da krmelja i ponekad neobično pjeni, čak su mu i beonjače bile izdrljene. Bojao se da jaka kiša koja je padala u petak kada je išao u Mahoje po ulje i brašno nije ostavila traga po zdravlje konja. Istovario je stvari uveo ga u štalu, deku koja je bila natopljena vodom brzo je svukao i obrisao ga i pokrio suhom dekom. Mučila ga je pomisao da je bio nemaran i naškodio svom Vrancu. Kako je samo želio tu pobjedu! Proveo je Adnan par noći u štali prateći njegovo ponašanje, svaki njegov trzaj. Onakao iscrpljenog san bi ga savladao. Udobno zavaljen u slami brzo bi zaspao. Svako malo onako sanjećivo bi uklonio tragove slame sa lica i tražio Vranca pogledom.
Jedno jutro je primijetio da konj veselo frkće kao da mu želi staviti do znanja kako je bolje i haman spreman za trke.
Njegov Vranac je čistokrvni bosanski konj koj je stotinama godina unazad bio u porodici Buljubašić. Mahom su to bili teretni konji, ali je bilo i bisera koji su imali jahaćki pedigre. Stari ljudi su to primijetili i određivali im posebnu namjenu. Bili su to konji idealni za puta prema Tuzli, pazarnim danima.
Već su ga misli ponijele kako svog plahovitog Vranca tjera u kas u Tukeljku. Živopisni Tukeljak je izdužena ravna livada uokvirena šljivama i pokojom šeftelijom i neizbježnim kaničkama. Taman kad je htio da svoju misao pretvori u djelo ozbiljnim tonom zovnu babu :
“Babo dobro ga istimarite i nahranite. Nemoj da bi ga ko muštro”.
Umjesto da ga muštra puno više ga dojmila markantna pojava Vranca koji polako trčkara u velikoj bašti iza kuće.
Kao da prvi put vidi njegovu crnu i sjajnu dlaku koja se tako čudesno prilijevala na jutarnjem suncu iza mahovskih Rudina i Borika. Jake sapi tako skladno su prelazile u Vrančeve žilave noge završavajući u izdužene članke i uske kopite. Adnan je bio ponosan na svog konja a Vranac kao da je osjetio šta Adnan misli i uzvrati mu raširivši svoje ružičaste nozdrve.

Adnan nije mario za svakodnevne poslove. Još jedanput je otišao na Šehite da vidi stazu za utrke. Start je planiran odmah ispod stare džamijske kapije pokrivene šindrom i malo niže od stare nadstrešnice pod kojom bi se nakon Bajrama posjedilo, popila bi se kahva, pojela halva, zapalilo i proeglenisalo onako bajramski, bez teških tema. Eh, znali su naši napraviti lijep ugođaj bez standardne kafanice. Dovoljan je bio improvizirani rasklimani hastal, tek da se na njemu može spustiti tepsija sa halvom i himber. Održavale su se tu trke i ranije, za vrijeme ženidbi, ali to je bilo onako, bez nekog natjecateljskog žara za raju, što bi se reklo. Ova trka je bila stvar prestiža a Bogami i izdržljivosti. Trebalo je napraviti krug od džamijske kapije do Orašja i vratiti se. Cesta je bila idealna. Nije bilo kamenica koje povređuju kopita. Adnan odluči da malo grihove prilagodi zemljanoj podlozi. Nadao se da Vranac neće proklizavati. Dionica do Mustafinog prelaza na Griču bila je skoro ravna i bez nekih rizičnih tački a dalje prema Orašju mali nagib do Fazlić Ibrahima (Salihicinog) njive, tu je okretaljka i blagi uspon prema Mustafinom prelazu. Zaključio je da na težim kao i na blagim usponima ne forsira konja i da ga potjera u galop zadnjih 100 metara do cilja. Sve isplanirao u tančine nema šta, osim što ga je brinulo zdravlje Vranca. Sjetio se i otišao je kod svog amidže da mu napravi neku ljekovitu smjesu. Bila je to čudotvorna smjesa na bazi meda, biljnih tinktura i neke rijetke trave sa Veleža. Danima je Adnan pripremao konja sa svojim didom, ocem i bratom.
Konačno dođe i taj petak. Za utrku se još prijavio Fazlić Ensad, Polić Elmin, Bjelić Nermin i Brković Sanid. Na Griču nisi mogao više ni muhliju spustiti na zemlju od silnog svijeta. Sve u elementu “crveni fesovi i bjele šamije” Bajvaćana, Bajvatki i musafira. Na startu najbolji seoski mladići dostojanstveno jašu, malo se šepure i s vremena na vrijeme pogled im leti u masu ne bi li vidjeli lijepe cure. Adnan se nije obazirao ni našta. Nježno je gladio svog konja i učio neke njemu poznate dove. Start je krenuo i svi takmičari su poboli konje .Na početku su svi kasali u grupi , niko se nije izdvajao. Adnan se držao plana. Taktika nešto nalik kad Amel Tuka trči. U početku rezervisano a pred cilj ko izbačen iz katapulta. Pola dionice do Orašja trka je bila izjednačena. Konj Nermina Bjelića opasno se približio propustu u Strmovnici i odlomio komad zemlje. Konj se zateturao al’ se izvukao da ne padne i nešto laganijim tempom krenuo dalje. Ostalo je zadnjih 100 metara. Adnan se nagnuo konju na vrat i potjerao ga kao da je trka na život i smrt. Ujahao je prvi u cilj uz snažno navijanje dječice koja su oduševljeno gledala Vranca kako trči prema cilju. Uspio je, nikada se nije osjećao tako ponosno i sretno!
Djeca i drugovi mu priđoše staviše ga na ramena pjevajući pjesmu od koje mu navreše suze u očima.
” Vranac silni preskoči Grič
ne trebamu čak ni bič.
Ostavi iza sebe Berivoja
pobjeda Ado je tvoja.”
Babo i dido su napravili slavlje u kući a Adnanova pobjeda se dugo naokolo prepričavala.

 

Vellezi Udrinski

26 aug
Pričice

Taj čudesni krajolik Bajvata

Ovo je dio materijala koji sam napisao u istraživačkom projektu vezano zavičajnu povijest i opise toponima Dugandžije, Močila i Torine, Grič, Berivoje, Kojašinovac koje sam pretvorio u priče i pjesme.
Napomena: zbog mog nazovi osebujnog stila i naravi opisi su nekada satirični i zabavni, povremeno izlaze iz uobičajnih klišea u pisanju. Ovim pričama sam zabavljao djecu pred spavanje. Ukoliko neko smatra da neka imena treba ukloniti učinit ću to odmah bez nepotrebnih ubjeđivanja.
___________________________________________________________________________

Jeste li spremni za priču?
Nisam ni primjetio da smo već prošli selo. Kako ću i primjetiti kada sam bio u svojevrsnom delirijumu zbog jednog nevjerovatnog trgovačkog uspjeha. Uspio sam Eški uvaliti roman bez korica, od Mister Noa za haman pa nov roman sa besprijekornim koricama (skoro da ni ušiju nema) od Zagorovog Te-neja gospodara Darkwooda. Kako sam ga samo zgrabio, k’o siroče napolitanku. Pogotovo ako vam kažem da je Roman od Mister Noa bio ispodprosječan. E sad, kad vam velim da je ispodporosječan svi se pitate kako je to moguće. Moguće je. Evo ukratko o čemu se radilo u romanu, pa sami prosudite. Mister No je trebao svojim Pajperom prevesti (Piper, tobe ja rabbi gdje se god okreneš neki piperi, no paper) četiri ili pet sanduka viskija iz Manausa do Sao Paola. Taman se uživio na lako zarađenim pezosima, kad eto nevolje. Pajper poče da kašljucka, tako da je jedva našao neku čistu zaravan da sleti u Amazonskoj šumi. Tu ga opkoliše Indijanci, a on ih nekako uspije ubijediti da ga ne ubiju u zamjenu za viski. Kad su se ponapijali gologuzi indijanci, Mister No pokuša popraviti Pajper al’ nije išlo. Kad je već izgubio svaku nadu, udari ljutit nogom u propeler i gle čuda – avion upali. Dok su se mahmurni Indijanci snašli, on se već vinuo u amazonsko nebo. Opet se izvukao. Umjesto da se dozove pameti i više ne prodaje vatrenu vodu pogotovo Indijancima jer ašićare ne podnose alkohol, on nastavi upadati u nevolje. Da ne spominjem, a bilo bi i neprimjerno opisivati kako je poslije zavodio zanosne djevojke. Eto, niđe veze. A o čemu se ukratko radilo u Zagorovom romanu? Stanite malo, ne znam ni ja, tek sam ga dobio. Drugi razlog što se nisam upuštao u opisivanje starog sela, iako sam imao dobar štof, je to što me kadkada bilo stid goniti ovce kroz selo. Vjerujte na riječ, nije nimalo ugodno bilo kada sam svojevremeno morao protjerati stado preko brijega a upravo se raja skupila, neko veselje je bilo u pitanju, šta li. Svi su me gledali dok su ovce od silne vrućine zajapurene puhale po putu i dizale oblak prašine. Postiđeno sam polahko odmicao prema kosi, a neko se dosjetio da mjesto gdje će se kolo igrati pospe vodom i tako kol’ko-tol’ko osigurao da igrači kola uz sjajnu koreografiju imaju pogodnu podlogu, umalo ne napisah podij… Nisam Bog zna nešto spektakularno kazao, a nešto bi mi bilo žao da ovo nisam napisao. Prolazeći kraj Hasana rahmetli Begića košare krajičkom oka sam primjetio da je grožđe koje je uspuzalo po kući pravo rodilo, savilo, grozdovi se crne. Preko puta nalazila se Bege rahmetli Polića kuća i tamo je nekako bilo pusto, nisam nikoga opazio, čak ni kokoši nisu rovile u dnu njive. Ni radio se ne čuje. Sjetih se sinoć da su moji spominjali da su se odselili na Lice. Silazeći do potoka zapazih da je kod Hasanove ograde neko istresao trop (možda su Begići, a ako nisu oni mogli bi biti Kešćovi, Đihini, Čanini, Mrkini,… živa enigma, nisam pametan) koji se počeo mrviti i dobijati neku tamniju boju, iako je dobar dio bio u kocki kao da je tek izvađen iz žećke. A i pčele su se skupile po njemu tako sam se brzo spustio prema potoku da me ne bi zaganjale.

Malo niže na potoku je neko poprijeko stavio komad japije kako bi bilo više vode kada se mal pojila. Katkad su tu žeđ gasili konji Putko, Zekan ili rahmetli Rame kobila.
Kako sam se samo đipijo preko potoka čini mi se da sam skočio približno k’o Bob Beamon (USA) na olimpijskim igrama 1968. godine u Mexico Citiyju.

Tačno 8,90 m, ne morate provjeravati na internetu, konsultovao sam sportsku povijest. A na lijevoj strani potoka ima se šta i vidjeti, Kreativni nered. Seoska deponija tj. kreativna deponija. Nema šta nema. U dnu potoka “Preporod “ peć preprečila se i napravila malu akumulaciju. Pomislih u sebi: “Ja jazuka da Sajo Polić nije postavio neku malu turbinu da proizvodi struju, makar za kućne potrebe.” Odmah na početku vreća piljote, juneća potkoljenica, stara poderana plava bluza i kožun kojem je džep napola izgorio. Nogom sam malo prorovio i vidio da je neko bacio pogolemo deme novina. Vidim Večernje, Ven, Tempo i Eureku. Neko je skoro sve riječi ukrštenice riješio osim # četiri slova vodoravno: provincija na Tibetu?, i pod uspravno sedam slova: selo na jugu Čada?#. Zna li ko? Stvarno je neko dobro pisao slova, tehnička, malo ukošena u italiku. Iznenadilo me kad sam vidio Politiku, sva na ćirlici. Ko li je to pratio? Na cijeloj stranici gusto napisano izlaganje na plenumu u Brijonima održanog 1966. godine. Nekakva smjena nekog Aleksandra Rankovića koja je dovela do porasta srpskog nacionalizma. Kako li se se to odrazilo na Bajvate? Navode tekovine i dostignuća socijalizma i radničkog samoupravljanja, neovlašteno prisluškivanje itd, sa jasnom porukom i lažnim stavom “Mi ćemo Vako Vako i Vako.” Moćno, nema šta, samo, trebat će analitičari povijesti pronaći natruhe lažnog morala. Začudo u smeću nema belatristike. Čak ni MirJam. Primjetih Zvijezdinu kanticu Biljnog mrsa, od kilu ili od dvije, nisam više siguran. Prelijepa džamija na kantici. Nikada nisam skont’o jel Bajazitova džamija u Istanbulu il’ je pak Sultan Ahmetova. Ovo moram pitati Šefik Efendiju. Kako ni jedan od četiri minareta nije izblijedio, mudro sam zaključio, kao Herkul Poaro da je smeće bačeno prije dva dana, u vrh glave tri.
Nevjerovatno mi se posrećilo kad ugledah u travi longplejku nikog drugog do kafanskog barda Tome Zdravkovića. Uzevši ga, na omotu primjetih uticaj rose. Slova se razlila te sam samo čitajući na slogove razaznavo koje su pjesme. Ma nije valjda. Izvadio sam ploču i vidio da je okrnjena. Snažno sam zafrljacio ploču u potočinu pri tom sam otcvikario par grančica. Nisam ni slutio da se
LP u nastavku leta pretvorila poput neobuzdane nemani u nekotrlisanog leteće ubojito oružje. Ploča se zabi u obalu raspolutivši krticu koja je upravo našla glistu za ručak. Dok je glista iz njenih mrtvih usta iskliznula, donji krtičin torzo polahko je odumirao bespomoćnim trzajima nogica. Kakav peh. Omot sam ponovo spustio na travu, svakako je dotakao dno života. Miskin. Nevažno, svakako ploča nije bila kolekcionarski predmet.

A onda neugodno iznenađenje. Odvratan smrad bačenog kiselog kupusa. Nije mi jasno ko je mogao toliko fuliti recepturu i skoro pola kace baciti u smeće. Stvarno je ružno bazdilo. Toliko uznemirujuće da i sada razmišljam hoću li halati nemarnom odlagivaču. Morao sam krenuti dalje jer su ovce već poodmakle, vješto izbjegavajući da ne stanem na kravlju balegu. Na ovčije brabonjke nisam mario. Bilo je nemoguće izbjeći ih, jer su ovce cijeli put prošarale nus produktima i vješto popunile svaki pedalj puta. Na putu sam zraknuo i poneki papirć od Di-go kvasca i praška za pecivo “REGINA”, koje je vjetar raznio ili glodavci, miševi ili vjeverice, ti nemarni rasturači smeća. Prolazeći kraj Ismeta R bašče bacio sam brzi pogled na naslovnicu romana i već sam se uživio da umjesto pruta nosim tomahawk i da sam u Darkwoodu. I sada pri ovoj pameti ne bi ga dao za 100 pisanih romana iz edicije “Laso”. Sa okolnog hrušća već su po putu hrušćevi popadali i onako crni miješali su se ovčijim brabonjcima. Iskreno, više i nisam mogao razlikovati šta je šta na putu. U jednom momentu sam vrhom opanka stao na hrušć , košpica je katalputirala u baskiju kraj puta, rikošet je poput taneta fijuknuo kraj glave i bez šale mi napravio razdiljak na glavi. Uh, bilo je blizu. Mudro sam zaključio da je ovo išaret. Znak na putu. Moram se skocentrisati i ovce dovesti do krajne destinacije na Br(e)zovoj Ravni. Čekao me je sljedeći potok. Već sam umislio da sam ovaj put Jesse Owens. Razmišljajući kako da izvučem maximum iz skoka iznenadio sam se da je potok nekim čudom presušio. Možda je tako ispalo bolje jer sam primjetio da mi je od siline prvog skoka punka na opanku olabavila i kaišić se malo istegnuo. Popravio sam opremu i običnim korakom savladao potočno korito. Korito, onako prazno mi je izgledalo kao ožiljak na licu Klint Istvuda “Za šaku dolara” (Per un pugno di dollari), film špageti vestern, snimljen 1964. godine, reditelja Serđo Leone. Taj detalj nisam zamijetio gledajući film na crno bijelim televizorima kod Ramiza B koji je imao prvi TV u selu. Djeca bi punih dojmova išla na spavanje, a stariji su čekali boks meč Muhameda Alija dokasno u noć.

Tu se put račvao za Torine, Močila, Dugandžije i Brzovu ravan, da ne nabrajam jer ima puno, a desno za Hrastovo brdo. Odatle se moglo ako skrenete desno i u Ostruge, Borik. Ma svi Bajvaćani znaju bez putokaza i GPS-a tamo doći. A znate li šta je izmepu dva potoka koji su nadolazili? Nirvana. Šalim se. Sa desne strane je grabova Šumica-Gaj, a sa lijeve strane rahmetli M. Polića baščica sa nekoliko starih sorti voćaka (kaničke i šimotorke). Mensečini, oni su tu predvečer kosili večeru kravi i konju.
A ispod nje se nalazi Rudarsko okno, meni i sada mistično mjesto koje je iz sigurnosnih razloga zatvoreno da ne bi neko hud ušao i nastradao ili da slučajno životinje ne bi ušle. Prelazim i treći potok, tu sam nekako uvijek osjećao neku neopisivu nelagodu kad sam zagledo u usjeke koje je voda stoljećima dubila i sapirala. Biću iskren, uvijek sam mislio da me tu neko gleda. Šta ja znam, neko biće koje ljudsko oko nije vidjelo, Troll ili neki patuljak. Osjećao sam njihov pogled na svojim slabašnim leđima, vječito istrpane potkošulje, na preplanulim vratom i kuštravoj kosi. Za pantale i opanke ne vjerujem da su im bili interesantni pošto nisu markirani. Nisam se okretao, a i da jesam nestalo bi to što me gleda brzinom svjetlosti. Možda se i sada krije u starom rudniku. Sad nešto razmišljam šta im je to kod mene privuklo pozornost. Možda moja neobična pojava. Tada sam imao rep (nisam ga vezao gumicom koliko se sjećam) skoro do pola leđa. Doduše za ovaj osobni detalj i pokušaj da izgradim vlastiti imidž nisam imao podršku ukućana, nisam siguran zašto. Kad malo bolje razmislim imao sam ja tog ašarijatskog duha, al’ bio sam ubijeđen da se rep dobro uklapa uz rolkicu i texas jaknu. Moja mlađa kćerkica sigurno bi kazala da je to fancy. Osim rahmetli Kasimovce koja se onako od srca zabavaljala mojim novim izgledom i rahmetli Hanifom koja se puno smijala i samo govorila Ismetiću, Ismetiću. Volio sam ove dvije divne žene. Eto, polahko smo zamakli iza Torine, Močila I dođesmo do Dugandžija i Br(e)zove ravni. Ovo gutanje slova “e” polahko me smara. E, pošto znam da svi volite tehničke podatke, Brzova ravan Kasima rahmetli Fazlića ima oko 3323 m2 oranice/njive. Broj parcele1769, katastarska općina Bajvati. Njiva kosanica sa prosječnom kvalitetom trave. Dobro osunčana. Može se pokositi do podne pod uslovom da se dobro urani uz dva dobra kosca, i da kose nisu klebe. Ne znam za va,s al’ ovo prvo dvoje nisu moja poslovna odlika, samo se nalazim u ovom trećem. Nema šanse oko podne kositi. Saharska temeratura. I sad se čudim da mi tintara nje prokuhala u ta doba, skoro da sam mogao na čelu ispeći jaje. Hladovinu smo tražili ispod rahmetli Avdine sobišnjače, a ovce pod velikim Orahom koji je nekako dijelio Brzovu ravan i Zabrijeg. Što se tiče logistike, jabuke i kruške smo nabavljali Zabrijegom u našim. Nismo morali krasti i ići u zijan po rahmetli Hasanove i Avdine jabuke, kruške, šljive. Osim onog što je ležalo pod njima to smo smatrali, u duhu fair playa da možemo ubrati. Approximately-Aproksimativno đuture dobrog sijena, što bi rekli k’o čaj , na Brzovoj ravni smo skupljali do 6 metara. “Inovativnom tehnikom” sijeno smo obično nosili po dvoje na podvorima. Dočim Zabrijegom nije bilo potrebno dvoje, moglo se proklizati do stožine na podvorima jer je obala. Ako mislite da je to neka ekstremna obala trebali bi vidjeti susjednu od Rahmetli Mustafe Fazlića njivu, ona je k’o nos. Stvarno, trebalo je umijeće u toj strani kositi. Na koncu ovog mog čudesnog čobanskog puta, I sad kao da gledam kako s nestrpljenjem pogledamo kombi Šumarstva nebil’ vidjeli Babu. To je onaj model kombija u kojem su pola kombija bila sjedišta a od pola telećak. On bi izlazio na Njivici na stanici, a za ove prilike vozač je bio ljubazan i stao mu u Lugu. Brzim korakom bi kraj rahmetli Jusufa Buljubašića kuće zamakao u hrastovu šumicu i tu nekim čudom uvijek našao rujnicu ili sinokriž/sirogriz. Slavodobitno ih noseći i pokazujući nam još jednom svoju spretnost i umješnost.

Sjetih se još slučaja, kada su spletom čudnih okolnosti mamini dukati i belenzuci završili u porodičnoj deponiji. Koji peh za mahmudiju, umalo da nikada više ne vidi ovozemaljsko sunce. On se hladno upustio u potragu i našao ih srećom. Dok sam ja rovio njegovu torbicu ( scile i haribde ništa nisam našao) on bi uveliko počeo diti sijeno. Možda bi i sad ostalo na njivi da nije došao.

Vellezi Udrinski/Ismet H Fazlić
Sarajevo 13. Ramazana 1443
Što po Miladu odgovara 23.04 2021 godine