ĐURO NIJE DRUGARSKI
Reagiranje na kolumnu Đure Kozara “Stranputica Pašage Mandžića”,, Oslobođenje 07.11.2021 godine”
Priča oko Pašage Mandžića očito i dalje pobuđuje interesovanje mnogih. Ne znajući ko je i s kim bio u ideološkim i drugim vezama, nerijetko budemo iznenađeni reakcijama pojedinaca, ničim izazavanih. Javio se i Đuro Kozar, kolumnista i analitičar Oslobođenja, te je iznio svoju opservaciju pod nazivom “Stranputica Pašage Mandžića” (sam naslov je u najmanju ruku pristrasan i primjer kontinuiteta već dobro poznate snishodljivosti). I gle, baš onako u šamanskom maniru zaključi u samom naslovu da je Pašaga izabrao stranputicu?! Sa kojim pravom on njegov politički kraj svodi pod stranputicom?
Samo su izgleda njegove partijske kolege, po istoj logici na pravom putu. Ne ulazeći u intimu i dublju analizu lika i djela Pašage Mandžića ispade da su njegovi partijski drugovi uhodili Pašagu, tako da sada kada isplivaju neki detalji, znamo tačno u koja doba je išao u toalet po rad sebe, šta je volio, a nije smio, šta nije volio, a trebao je i samo je pitanje kada će isplivati detalji šta je radio u spavaćoj sobi. U svojim osvetničkim namjerama i beskurpuloznosti nikada nisu vodili računa o njegovoj porodici koja se itekako povukla iz javnog života nakon silnih poniženja. Mene interesuju jesu li po istoj matrici ucjenjivali i Mešu Selimovića i Ismeta Mujezinovć slikara koji se u ratnim četrdesetim našao u Vozućoj na pogrešnoj strani. Mišljenje i biografske crtice iz života Pašage od strane njegovog sina su za progonitelje irelevantni i sve se svodi da je drug Pašaga u neka doba prekršio zavjet i zalog ŠUTNJE koji je trideset i kusur godina trpao u sebe. Pokazalo se da je jedna od najvećih podvala 20. vijeka svakako komunizam, to strašno zlo pokazalo se kao opijum za hude narodne mase, koje je ukratko imalo za cilj da sruši Kraljevine širom Evrope, od Jugoslavije do Rusije i drugih država u kojima se ukorijenila rigidna vlast koja je zanemarivala sve što je imalo veze sa Bogom. Ne ulazeći u ideološki narativ i pozadinu uvjerenja Pašage Mandžića, naivno je vjerovao da i drugi gaje slične ideale, naročito one romantičarske o jednakopravnosti. Ako znamo za njegove neosporne liderske, organizacione, graditeljske i druge uspjehe, nema sumnje da je izazivao zavist i ljubomoru svojih partijskih drugova. Ko su ustvari bili drugovi Rodoljub Čolaković, Cvijetin Mijatović, Franjo Herljević, Todor Tošo Vujasinović, Tempo, Valter, Braća Vokić? Ovdje je ozrenska komponenta naročito interesantna iz više razloga. Te ljude je često viđao na frontu i na teritorijama gdje je uporno podizao partizanski ustanak. Jedan od najeksponiranijih svakako je bio Todor Tošo Vujasinović, kojeg dobro možemo upratiti kroz njegovu knjigu “Ozrenski partizanski odred”.
Evo sada dok ovo pišem prisjećam se slike i opisa narodnog heroja Miloša Kupresa njegov ubilački sjaj u očima dok vršlja po živiničkim selima (čini mi se da je Turija selo u pitanju) nadomak Ozrena. Slično i sam Tošo Vujasinović opisuje njegov nepromišljeni i suludi potez nakon neuspjele već ranije dogovorene koordinacije sa četnicima.
Knjiga je očita kamuflaža i relativizacija četničkih orgijanja i zločina na zavidovićkom, maglajskom, olovskom i širem ratištu. Ono što je očigledno i što sam Vujasinović ne krije, jeste da je praktično do pred sami kraj rat surađivao sa svojom četničkom bratijom. Njegovo skoro pa hladno gledanje na zločine Račićevih četnika koji su kažnjavani, u vrh glave šamarom, prutom ili nogom po turu. Ovaj… vjetar, probisvjet i redikul skoro se nije ni osvrtao na svirepo umorene Bošnjake od Vozuće, preko Careve Ćuprije i Olova koje spominje i koje je lično vidio Mandžić. Nije, da se ne bi zamjerio “Č” komponenti. Ideološki ovaj propust se može opravdati time da se Tošo pravio tošo tj. da je pogrešno razumio da proleter znači da samo treba proletiti u duhu knjige Arsena Diklića “Ne okreći se sine”. Zato su se beskompromisno i na vrlo perfidan način obračunali sa Zaimom Kapetanovićem (čudo od djeteta vozućkog kraja koji se nije prezivao Mostarlić!) i Muhamedom Hadžiefendićem, vođama muslimanskih milicija, koji su se uspjeli oduprijeti četnicima i partizanima. Oni su svojim vojnim umijećem sačuvali živote muslimana sjeveroistočne Bosne, da ne dožive sudbinu istočne Bosne, gdje su se tokom drugog svjetskog rata dogodile desetine krvavih pokolja slične Srebrenici. U najmanju ruku oni i njihovi vojnici nisu bili antisemiti niti su sami znali šta to znači.
Poznato je kako je slomljen otpor tzv. Hadžiefendićeve legije, tako što su partizani najbliže potomke pripadnika legije (braću, sinove, rodbinu) mobilisali i poslali jedni na druge, da se međusobno poubijaju (jer im četnici nisu mogli ništa), kao odmazda za četničke gubitke u napadima na sela i gradove u kojima su Bošnjaci bili većina. Komunisti su svojom rigidnom propagandom ove bosanske vitezove, čak i kod većine Bošnjaka predstavili kao fašiste i zamjerena im je saradnja sa NDH. Greška i jeste ako posmatramo sa ove vremenske distance. Sa kim su to oni trebali surađivati, ne hvaleći pogrešnu ideologiju NDH, u borbi za biološki opstanak Bošnjaka? Mislite da nepouzdani partizani ozrenskog kraja su mogli spriječiti napade četnika?
Poznato je da su četnici Goluba Mitrovića držali šume od Ozrena do Tarčina (gradske sredine po zajedničkom dogovoru bile su pod partizanskom sferom uticaja) i da su snadbjevali ogrjevom, kako partizane, tako ostali narod gradskih sredina. Srpski seljaci koji su bili pod zaštitom četnika slobodno su mogli svoje proizvode prodavati po pijacama. To su dogovori partizana, odnosno njihovih vođa Vladimira Perić Valtera i sarajevske ilegale sa četničkim vojvodom Golubom Mitrovićem. Čitav gostovićki bazen je radio za njemačku vojnu industriju u Krivaji, Zavidovići, što je prestiglo kvote, a kao dobri “menadžer-domaćini” nudili su i ostalim kupcima. Svi radno sposobni četnici su bili uključeni u tu operaciju. Ove moje tvrdnje nisu nove i zato imaju dokumenta i potpisani ugovori. Historičar Rasim Hurem je vrlo detaljno pisao o tome. Jedni su bili uključeni u sječu, drugi u obezbjeđenje pruge i transport sirovina. Ako pitate domaćine Srbe ovog kraja, da li je bilo partizana u Gostoviću, sa gnušanjem će reci da nije. Sjećam se dobro kao osnovac jednog planinarskog izleta na planinu Klek i historijskog časa Danka Ćirkovića, koji sebe opisuje u svojim zapisima kao maloljetnika, koji je pomagao ocu u sječi šume za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nas djecu je indoktrinirao pričom kako je u rejonu Grabovice zarobio ustašu koji je zabio glavu u snijeg i digao ruke u zrak u znaku predaje. Zamislite da i najugledniji intelektualci u Zavidovićima poput prof. Rizaha Odzečkića glorificiraju partizanskog komandanta Zekića kao oslobodioca Zavidovića. Čovjeka koji je u svom kraju Birču, Šekovićima, prema svjedočanstvu činio zločine nad Bošnjacima. Pred kraj rata, 1944. godine on ašićare pređe u partizane napiše memoare, krvavu prošlost kao gumicom obrisa. U susjednom Žepču u onom sistemu nikada nije proslavljan Dan oslobođenja za razliku od Zavidovića (14. april je bio Dan oslobođenja Zavidovića, po tom datumu je nazvana i tvornica zaštitne opreme).
Da bi čitaoci imali jasniju sliku o stanju i prilikama u krajevima, gdje je operirao Toša i njegova družina, prepričati ćemo njegov memoar vezano za napad na voz u mjestu Čardak, koji je iz gostovićkog kraja snadbijevao oblovinom Krivajina postrojenja u Zavidovićima. Trojica drugova koji su izveli diverziju kao primjer neustrašivosti taj dan su:
- pristupili partizanskom pokretu,
- isplanirali diverziju,
- izvršili diverziju,
- poginuli u toj diverziji.
Četiri u jedan, pa ko ne bi napisao dobar scenarij na ovakvu priču i poput Valtera zadivio prijateljsku Kinu. Meni i mojoj porodici, druže Kozaru, najbolnije iskustvo iz Drugog svjetskog rata je vezano za hladnokrvno i mučko ubistvo Mehmeda Fazlića 15. maja 1942. godine a koji je brat moga dide Kasima, jetime Salke Fazlića koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Tragovi vode do partizana. Sa četnicima smo imali manje problema.
Možeš li druže Kozar kao analitičar istražiti objektivno i nepristrasno, stranputicu Todora Vujasinovića i njegovih havera (njegovih istomišljenika)? Da li su oni od 1941-1945. bili na stranputici ili na načelima Marksa i komunističkog manifesta?
Meni ni danas nije jasno zašto je Franjo Herljević napravio dom u Kamenici (poznato vikend naselje i izletište Zavidovićana)? Jel’ da tamo utvrđuje komunističko gradivo ili da nakon lova priređuje pijanke i orgijanje? Ne bi iznenadilo da su tamo isplanirali i lov na „neistomišljenike“. Nažalost u posljednjem ratu, dom je bio mjesto gdje su zatvarani i ubijani civili zatvorenici.
Je li iko razuman može prihvatiti činjenicu da su proleteri poglavito sa Ozrena i Majevice bili ideolozi i i prevaspitači tuzlanskog muslimanskog naroda koji su od jedne muslimanske zajednice koja je bila privržena svojoj vjeri islamu, dobro poznatim komunističkim terorom i drilom postali komunisti tako doprinoseći crvenoj noti i agendi Tuzle i okoline. Da podsjetim taj fatalni Ozren bio je i ishodište granate koja je 25. maja 1995 godine na tuzlanskoj kapiji pobila tuzlansku mladost na Dan mladosti, na rođendan vođi kojem se tog dan potvrđivao status kultne ličnosti i vjernost njegovom pravom putu. Čudne li simbolike odmazdu su izvršili djeca I potomci, zulumćara iz Drugog svjetskog rata postavši najodaniji čuvari sistema i vrijednosti (Novaka Đukić i ostalih oficira JNA školovanih od narodnih para). Žalosno je da su roditelji stradalih platili tu istu granatu koja im je ubila djecu. Tuge li goleme.
Da zaključim, Pašaga Mandžić (kao i muslimanski intelektualci i gospoda iz “ tuzlanske grupe” Burek, braća Čokić, Delibegović) je kroz godine progona, kao jaka ličnost, uvidio zablude i laži ideologije za koju se borio i zalagao. Znao je za dvostruke uloge i nečasna djela svojih nazovi drugova iz NOB-a. Zato je postao opasnost ljudima koji nikada nisu iskreno vjerovali u tekovine NOB-a, ma oni su se šprdali s tim.
Đuro, malo je kazati da nije drugarski, već krajnje je cinički i ponižavajuće nazvati Mandžićeve prijatelje ”neprijateljskom skupinom”. Ali eto sudski spisi tako govore i ne trebamo po tebi ulaziti u meritum stvari. Dobro. Razumjeli smo poruku. Ne moraš ništa kazati i ovo moje pisanje je očigledna neprijateljska djelatnost. Znaj da me duša kao i mnoge boli za nevino stradalim u Drugom svjetskom ratu i postratnom periodu.
Ovako je govorio Salih Burek prijatelj Pašage Mandžića jedan od najvećih intelektualaca “Bošnjaka” koji je hiljadu puta poželio smrt tokom svoje “stranputice”: Žilavi su to ljudi, očima kad se pogledaju, znaju šta treba da urade za “svoju stvar”.
“U prisjećanjima zatvorskih dana Salih Burek je nosio nekolika slika košmara koje ga nisu napuštale do kraja života. Prva je ona da se u zatvorskoj sobi sa 170 zatvorenika, posuda za obavljanje nužde tokom noći, kibla kako su je zvali, nalazila tik uz njegov krevet, pa se može samo zamisliti poniženje koje je noću doživljavo.” (Iz knjige “Tuzlanski procesi 70-tih godina XX stoljeća”, prof.dr. Kadrije Hodžića)
Druže Đuro savjetujem da malo istražiš ozrenske prvoborce i njihov mentalni sklop. Najlakše je koristiti reciklirane tekstove intelektualaca koji ni sami ne razumiju što su pisali niti vjeruju u to. Drugarski te savjetujem da ne bi fulio temu, da ne bi lutao i upao u zamku ideološke naravi oni se nisu razilazili, svađali i međusobno ubijali radi nepoznatog (radi komunističkih i socijalistickih ideala) nego su se ubijali i krvili o poznatom, a to su: zavist, svađe, nesporazumi uzrokovani benifitima to jest “pinki” za drva (što u ćutcima, što na panju) provizijama na seljačke proizvode na sarajevskim zeničkim, visočkim pijacama (siru, mlijeku, mesu i loju..). Da ne zaboravim neizbježne međe, sitne seoske krađe i marifetluke.
Ismet (H) Fazlić
11.12.2021 godine
Srdačan pozdrav!
