Mi plačemo,vi radosni, dunjaluk je varka svakom… stih je jedne predivne ilahije koja je posvećena šehidima a koju je interpretirao naš veliki znalac hafiz Aziz Alili, a mi smo je imali priliku uživo da slušamo od istoimenog izvođača na svečanom otvorenju Herca i ljiljana zahvalnosti.
Ova ilahija srž poruke crpi iz riječi Uzvišenog Gospodara, iz plemenitih ajeta časne sure Ali Imran,”..Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao..”.
Spominjanje šehida uvijek je budilo pomiješane osjećaje tuge i radosti. Tuge, zbog ranog odlaska naših očeva, sinova, braće a radosti, što vjerujemo da su oni danas sretni, radosni, trudom svojim zadovoljni. “Samo će šehid poželjeti da se vrati pa da ponovo pogine zbog počasti koje uživa kod Gospodara”( hadis ).
Sjećajući se naših bajvatskih šehida osjećaji su zaista duboki. Gledali smo njihove porodice u golemoj žalosti. Djecu bez roditelja, bez babe najvećeg oslonca. Roditelje bez evlada, nekada i sina jedinca.Teško, ali nakon teškoće doći će olakšanje, onda kad bude najpotrebnije. Čekat će šehidi svoje najmilije pred džennetskim kapijama.
Mi ih u Bajvatima imamo dvadeset dva. Poput tespiha nanizane od osamnaest do četrdeset šest godina. Svi nekako posebni, svi dragi o svakome samo lijepo znamo. Ja, kao dječak sa nepunih četrnaest godina uspio sam da sačuvam sjećanja na svakoga od njih. Neka sjećanja su jasna poput najljepšeg sunčanog dana, druga su maglovita ali ostala su, urezana su negdje u podsvjesti. Sada sa ove tačke gledanja, kao neko ko je ušao u zrele godine najbolje vidim i najjasnije razumijem težinu njihove žrtve. Posebno onih među njima poput Nijaza, Ismeta, Brajke jednog i drugog, Fadila, Asima, Smaje, Ramiza, Hasan, Šefika, koji su ostavili evlade iza sebe, jetime. Spomenuti Hasan je morao da ide a samo je jednan mjesec još trebao da mu se rodi evlad. Rodio se sin i njemu su dali ime Hasan..Volio je naš Resul jetime, volio je sve a posebno jetime onih svojih drugova koji su ginuli u borbi za vjeru, čast i domovinu. Prijetio je svakome božijom kaznom i ljutio se na njega, ko glas povisi na jetima.
Danas 4.decembra, kada zvanično obilježavamo Oslobođenje Gornjeg i Donjeg sliva Gostovića, želim da se još jednom sjetimo svakoga od naših šehida. Spomenuo one koji su imali vlastite porodice, a sada ću nabrojati i vratiti sjećanja i sebi i vama na Vahidina, Ismeta, Mihreta, Begou, Mirsada jednoga i drugoga, Sifeta, Izeta, Sinana, Nedžada, Sabahudina, Azema,
mladost naših Bajvata, zlatne jabuke, sve ljepši od ljepšega. Tuga jeste velika, ali radost je veća.
Hvala našim šehidima. Hvala im za slobodu u kojoj uživa današnja mladost i mještani Zavidovića. Neka ih Gospodar nagradi najljepšim džennetskim nagradama.
Hvala iz dubine duše i svim našim borcima, gazijama. Hvala Hasanima, Senadima, Mirzetima, Kasimima, Dževadima, Esadima, Meski, Nezirima, Nedžadima, Enesu, Nedžibu, Ensaru, Zahidu, Omerima, Sifetima, Rifetima, Fikretima, Ramama, Sinanima, Jusufima, Seadima, Jasminima, Ševalu, Ismetima, Ramizima, Salimima, Rasimima i ovako bih mogao nabrajati dok ne bi pobrojao sve muškarce naših Bajvata. Neka mi halale oni koji misle da sam trebao spomenuti njihova imena a nisam pomenuo. Pomenuta imena su spontano dolazila i pisana. Istna zasluga je nekih veća, nekih manja a onda bih trebao nabrajati imena svih naših hrabrih majki i njihovih čeličnih srca, koje su pripremale, otpremale i dočekale svoje muževe, svoje evlade.
Hvala Bogu što smo Bošnjaci, muslimani.
Hvala iz dubine moga srca našim šehidima. Hvala našim borcima. Hvala našim majkama.
Srest ćemo se ponovo jednod dana na izvorima džennetskog vrela, Kevsera.
Nek nam Bog čuva našu Bosnu.
Da su mrtvi ne recite, za šehide za plemiće svi su živi, nasmijani samo oči to ne vide.
Šefik ef. Fazlić