PONEŠTO O NAŠIM MEZARJIMA I NIŠANIMA

Jedna od naših obaveza jeste posjećivanje mezara naših umrlih. Nije neobično da mnogi prilaze mezrju rukama u džepovima
(počesto i rukama spojenim iza leđa da ne kažem na str…).Kada dođemo do merhuma onda nastane još veća muka i smušenost. Šta reći osim neizbježne Fatihe? Ovako nas Božiji Poslanik
Sallallahu alejhi ve sellem ( صلى الله عليه وسلم) uči:
Es-selamu alejkum stanovnici ovih kuća, mu‘mini i muslimani. Mi ćemo se, inša-Allah, vama pridružiti. Molim od Allaha spas i za nas i za vas.” (Muslim, Sahihu Muslim, ”El-Dženaiz”, br. 975)
Bezbeli biti pod abdestom.
Niko ne ostaje ravndušan na ljepotu, čistoću i neku duboku duhovnu poruku nišana u našim mezaristanima.
Nišani kao trajni podsjetnici na prolaznost života nose pouku koja opominje žive kratkoćom i varljivosti života.
Mezarje na Šehitima kod stare dzamije u Bajvatima posebno plijeni svojom urednošću i raznolikosti nišana.Nadam se da ćemo uspjeti u budućnosti stručnim radom obraditi posebno one stare nišane sa reljefnim arapskim natpisima.
Ljudi poput Nihada Klinčevića u svom vrijednom istraživačkom radu “Stari nišani u naselju Potkleče” i kapitalnim djelom “Nišani u Bosni i Hercegovini” budi potrebu da nešto više saznamo o ovom kulturološkom fenomenu Muslimana u Bosni.
Iščitavajući knjige o našoj bosanskoj baštini i drugu literaturu naišao sam na vrlo interesantne natpise na nišanima. Pored imena i
prezimena, očeva imena, godine smrti nalazimo i niz zanimljivih testova.Evo nekih:
“Posjetioče mog groba, razmisli o mom stanju , jer ćeš ti biti sutra što sam ja danas”
natpis na nišanu Hatidže kćeri Velije Ramića iz 1877 godine.
Na nišanu hadži- Derviša Riđanovića piše:
“Smrtni napitak svak će okušati. Posjetioče njegova groba sjeti se umrlog sa dovom , kao i ostalih vjernika i vjernica..”
Na nišanu Fatime-kadune , kćeri Mehmed-begove je zanimljiv epitaf:
” O Allahu! Onaj ko se mene sjeti dovom naći će za svaku svoju bol hiljadu lijekova”
U natpisu na nišanu Zlatije kćeri Alijine zapisano je: O (Bože) koji mnogo praštaš grijehe i pokrivaš ljudske mane, oprosti i meni grijehe i pokrij nedostatatke moje”
Pripremio:
Velezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

FAZLIĆ (hadži Kasima) Mehmed

Mjesec je januar a on svjedoči mnogim dženazama naših džematlija, muškaraca i žena. Dakle, ispunjen je mnogim godišnjicama i sjećanjima na naše umrle .
Dvadest i trećeg januara biće godišnjica ili devetnaest punih godina kako je na ahiret preselio Fazlić ( hadži Kasima ) Mehmed. Rođen je 1945 god. a preselio je 2003 god. u svojoj pedest i osmoj godini života, relativno mlad. Sebebom moždanog udara.

Inače rahmetli Mehmed je bio oženjen suprugom Zejnom sa kojom je izrodio osmero djece: Sefira, Tifu, Kasima, Seniju, ef.Šefik i Ensada. Dok je dvoje umrlo nedugo poslije rođenja.

Ova činjenica govori da će Mehmeda i Zejnu imati ko pred džennetom dočekati kako nas naša uči vjera kad su u pitanju smrti malodobnih evlada. Život k'o život ni drugima tada pa ni njemu nije bio nimalo jednostavan i lahak.

Pored velikih obaveza oko poslova vezanih za zemlju bio je uposlenik I.P.Krivaja, pogon Furnirnica/Parketara. Dolaskom nesretnog rata uzima učešće u istom zajedno sa svoja dva sina Sefirom i Kasimom. Čestit, vedar, drag i vazda raspoložen i komunikativan insan.

U teškim uslovima za džemat 1996 god. prihvatio se obaveze da bude mutevelija, preuzevši emanet od hadžije Hasana o kome ćemo zasigurno pisati u našim osvrtima na naše vrijedne džematlije. Ovo je najveći razlog zašto spominjemo njega želeći da to pamte generacije koje su rođene ili odrasle poslije njegove smrti. I ako je volio da bude hizmećar džamije i džemata i u tom pravcu je i djecu usmjeravao, okolnosti kroz koje je tada prolazio džemat bile su težak teret koji je taj njegov emanet činio teškim. Izdržavao je on iako je počesto bio mnogo nasikiran i zabrinut. Stizao je na sve. Na jednoj strani posao a na drugoj džemat.

U kratkom periodu sa svojim džematskim odborom i džematlijama uspio je izgraditi gasulhanu a nakon što nije uspjela podrška za izgradnju nove džamije krenuo je u obnovu i rekonstrukciju stare ( plafon u džamiji i oblaganje munare limom ). Olakšavajuća činjenica je bila da je džemat 1998.god . dobio stalno uposlenog imama Šefik ef. Fazlića. Njegov dom je bilo mjesto gdje su vazda svraćali musafiri našoj staroj džamiji.

Na džematskim izborima 2000 god zadobio je povjerenje za još jedan mandat od četri godine. Moramo spomenuti da njegova najveća podrška u svemu bila njegova supruga Zejna. Ono što je posebno želio jeste da dočeka penziju kako bi se mogao upotpunosti posvetiti džematu. I dočekao je ali na žalost, samo je jednu uspio primiti. Odredba Božija je bila da valja seliti, valja dušu Gospodaru vratiti. Planova i ideja je bilo mnogo, ali čovjek snuje a Allah određuje.

Njegova velika dženaza je bilo najdivnije sjećanje. Dostojanstvenu dženazu treba zaraditi. O tome kakav je Mehmed bio čovjek, mutevelija, svjedočiti mogu oni koji su ga poznavali, njegove radne kolege. Svjedočili su tome i ljudi koji nisu bili iz džemata Bajvati, najčešće riječima: “Onakav domaćin, teško će se ponoviti. “Sve je to nasljedstvo velikog vjernika i džometa hadžije Kasima o kome ćemo također drugom prilikom pisati.

O Mehmedu bi se zasigurno moglo još mnogo toga napisati ali za ovaj put nek bude ovoliko.
Neka Gospodar bude zadovoljan životom rahmetli Mehmeda, neka ga uvrsti u društvo dobrih Svojih robova i neka ga miluju dove njegovih čestitih evlada.