Položaj ovog brda najlakše ćemo opisati kao dominatni brežuljak, ispod kojeg su prema dolini Gostovića plodne njive i oranice. Sa sjeverne strane prema planini Klek uokviruju ga Menjača i Golo brodo. U novije vrijeme, naročito 70-tih i 80-tih, njeni stanovnici dobrim dijelom su se raselili i napravili kuće bliže putnoj komunikaciji koja vodi do Zavidovića. Na sunčanim njivama i riječnim lukama obrazovali su naselje Ornice.
Ono što ovaj izuzetno lijep predio geografski dijeli u odnosu na susjedna sela Lijevču i Sinanoviće su dva bezimena potoka. Iako bezimeni odvajkada su bili neka vrsta graničnog pojasa. Prvi bezimeni potok koji izvire ispod Golog brda protiče lijevom stranom (toka) u odnosu na staro selo Sinanoviće, novu džamiju i uliva se na osmom kilometru u rijeku Gostović. Ovaj bezimeni potok je i granica džemata Bajvati čije su granice ostale nepromijenjene prilikom uspostavljanja katastarskih općina za vrijeme Austrougarske Monarhije (1878-1918 godine). Drugi bezimeni potok pozicioniran prema Lijevči je u sjeni brdovitog predjela znakovitog imena Zakrst. Ime ove uzvisine nastalo je najvjerovatnije prilikom uspostave teritorijalnijh jedinica u vrijeme austougarske uprave ili za vrijeme Kraljevine SHS. Krstovi su baš kao i danas (aludiram na krstove na teritoriji koji su za vrijeme rata bili pod hrvatskom vojskom) simbolizirali granicu pod kotarskom upravom Žepče.
Za vrijeme Osmanske vlasti prostor Bektića brda ili Sinanovićkog brda je pripadao Malić Begu iz Žepča. U to vrijeme kod Bega Malića u Žepču radio je čovjek po imenu Bego. Bio je po priči naočit, pametan i razvijen čovjek. Beg Malić mu je dodijelio dio svog posjeda na Mahoju na prostoru Žubera. Poklonjena zemlja od strane Bega Malića je na neki način Begu kutarisala sluganstva i on je mogao slobodno da upravlja svojim posjedom. Bego je u mđuvremenu sagradio kuću i počeo se baviti stočarstvom.
Hajdučija i pljačka koja je na ovim prostorima vijekovima bila prisutna, prije svega zbog blizine karavanskih drumova kojima su se kretali karavani nije zaobišla ni Begu. U jednom takvom komitskom ili hajdučkom pljačkaškom pohodu došli su na vrata Begi i tražili zlato, stebro, nakit, bakarno posuđe. Bego se usprotivio prilikom čega su mu komite nanijele teške povrede. Pao je u nesvijest. Komite su ga zakopali u đubre kod štale misleći da je mrtav. Tako zakopan u đubretu nakon određenog vremena, Bego se osvijestio, pridigao i uspio sačuvati živu glavu.
Kada je prizdravio otišao je u Žepče kod Malić Bega ispričao mu što se desilo. Beg mu je ponudio manji posjed koji se nalazio u Žepču kod podvožnjaka na putu Zenica-Maglaj. Posjed mu se ucinio malim i zamolio Bega da mu da posjed gdje može da se bavi stočarstvom. Beg se dosjetio da je prostor u Gostoviću između dva bezimena potoka pogodan za njega. Begi se svidjela ponuda te se naseli na sinanovićkom brdu i tu napravi kuću.
Nije poznato je li Bego po naseljavanju tih prostora uzeo prezime Mahovac tj. po Mahoju mjestu koje je prvobitno naselio. Pošto je važio za čovjeka koji je imao najveći posjed u okolini, mještani gostovićkih sela zvali su ga Bekto, što je značilo umanjenica od riječi beg. Od tada je sinanovićko brdo prozvano Bektića Brdo. Vremenom se porodica širila pa se po Begi Mahovcu selo prozva Bektići. Kao uspomenu na svog rodonačelnika porodica Mahovac i danas njeguje porodično ime Bego.
Poznato je da su u Bektićima živjele porodice Mahovac i Zambaković. Prema pričanju Mahovac Hilme, na prostoru sinanovićkog brda ranije su živjeli Omeraševići koji su se najvjerovatnije zbog kuge iselili na prostor današnje Lijevče.
Kao dokaz on navodi da je na sinanovićkom brdu bila stara šuplja lipa koju su zvali Omeraševića lipa.
U blizini Bektića nalazi se lokalitet Čimenjak gdje su se nalazili stećci. Nije mi poznato u kakvom su stanju danas.
Prema narodnim pričama pod jednim stećkom se nalazilo zlato.
Selo ima tri izvora: Mednjača, Kruška-Studenac i izvor Golo Brdo.
Groblja u zaseoku Bektići su groblje Ravan gdje se kopaju Mahovci i Zambakovići. Na groblju Vis kopaju se mještani Sinanovića i Bektića.
Struja u selo dovedena je 1966. godine. Put za selo je urađen 1973. godine.
U Prvom svjetskom ratu poginuo je Musto Mahovac.
Za vrijeme agresije 1992-95 poginuli su:
-Mahovac Salko (rođen 30.09.1950. – poginuo 25.07.1993. godine)
-Zambaković Ferid (rođen 14.12.1961. – poginuo 16.06.1995. godine)
-Mahovac Sinan (rođen 12.05.1955. godine – umro 26.11 1996. godine)
pripremio :
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić