Htjela bih da te oživim oče,
da još jednom bar
doživiš rađanje sunca,
da osjetiš miris
naše zemlje poslije kiše.
Guši me zadah ovog vremena,
krvavi put moga plemena
i tvoja smrt, oče.
Svaki dan sve mi je teže i teže,
dok tvoje kosti u zemlji leže,
duša tvoja u meni živi,
do neba se vije,
a moje srce ljubavi
bije li, bije, bije.
Zabluda
o prolaznosti nedostajanja ,
izranja suze u suhoći očiju.
Stalo je vrijeme
u neopisivoj boli povezanosti .
Istrgnuto tijelo
a duša življa
i živi joj zavide .
Fragmenti podsvjesnog
upliću prste u sadašnji trenutak .
Znam i smrt je život .
Boli nedostajanje ..
Zimska noć. U rovu voda do članaka. Već je smrzlo. Osjećam kako mi led steže, poderanu cipelu.
Hladnoća se uvukla u kosti.
Snijeg mi je neborijanu bradu, prekrio.
Polako se oko usta hvata, mala ledenica.
Gladan sam.
Već danima dobijemo samo četvrt hljeba i njega čuvam da ponesem kući.
Djeca su gladna.
Izvlačim iz đzepa, do pola cigare, povući ću jedan dim i ostaviti za sutra.
Mjesec ko velika kugla obasjava liniju.
Začudo sve je mirno.
Možda su s one strane zaspali.
Povući ću još jedan dim i probati se uvući dublje u rov.
Možda malo zaspati.
“Uh da mi je ponovo živjeti” Pomisli vojnik i povuče posljednji dim.
S druge tišinu je prekinuo, bljeska snajpera.
Vojnik je ostao s posljednjim dimom cigare na mjestu mrtav.
Metak u čelo.
Danas je njegova duša gledala, svoje ime ispisano na spomen ploči.
Sjete se tako ‘šehida ” nekog Bajramskog dana i onda kada tamo neki ljudi skupljaju nekakve glasove “za njihove bolje živote”.
Smijao se danas Šehid, licemjerju i onom četvrtu hljeba što mu ostade u blatnjavom rovu.
Niko mu djeci nije to odnio.
Smijao se Šehid i nama svima…
Paradigma kazivanja braće Grimm kroz likove i poruku o prelijepoj kraljevni koja se na svoj šesnaesti rođendan obola na vreteno ,baš kako ju je proklela zla vila a druga vila donekle poništila kletvu o smrti kraljevne te kletvu pretvorila u stogodišnje spavanje nje i svih na dvoru.
Danas u razgovoru s prijateljicom došla mi je misao da mogu uporediti Bajvate sa usnulim dvorcem koji je spavao stogodišnji san zajedno sa svojom kraljevnom ,čekajući istinsku ljubav da san zamjeni javom.
U Bajvate nije došao princ iz nekog nepoznatog kraljevstva ali ljubav naših sinova i kćeri je poput poljupca koji je proudio iz stogodišnjeg sna sve usnule koji su nastavili vrijedno da rade na onom čemu su radili i prije a kraljevna oživjela da življa ne može da bude. Našim unucima i onim koji će doći ostavljamo najljepšu priču a nije bajka nepoznatih likova kao i nemogućih čudnih zapleta i raspleta . Zlo kroz kletve ili negativna bića koja po svaku cijenu žele da unište dobro ,živi i danas na jedan sofisticiran način . Kao i živu priču dobra ,zapamtićemo i zlo u svakom obliku . Radost i sreću djelimo besplatno . Možda vam se posreći da pišemo dobro o vama za one koji će doći poslije nas a možda … Do vas je ….
Spremna sam uvijek, na put s kojeg povratka nema.
Spakovan kofer s nekoliko sitnica.
Nosim sa sobom, miris, učinjenog i radost primljenog.
Ako me vidiš u obisu, zvjedanog praha ili čuješ moj glas a ja nisam više ovdje ; Ne brini, to čuvam tebe od tame, ovog svijeta.
Amina Buljubašić
