Opet me proganja,
vraća u povijest,
epska sjećanja,
neljudska obijest.
Oh, kakav kraj,
kuda duše bježu,
neviđeni očaj,
glas prolomi u metežu:
Veležu, Veležu.
Borik savjest peče,
Vis zovu u pomoć,
Golo brdo ne reče,
Grič iskaza nemoć.
Nadiru
mačonošci,
krstonošci,
biblijonošci.
Bez ruža
sa ognjem,
bez milosti
sa blagoslovom.
Bratski, nema šta.
Opet zaštitnik kasni,
u nogama mu utezi,
neki glasić nejasni:
Velezi, Velezi.
Kako jezivo urliče Ostruga,
žena izgubi muža,
Kojašin Berivoja druga,
zgažena ruža.
Otužno i mračno zgarište,
srušeno ognjište,
pod njim tajno sklonište,
majka sakri djetešte.
Zemlja progovara,
glasić djeteta,
sakri se od zlotvora,
dva mu ljeta.
Velezi, Velezi.
Ručicama ukloni podnicu,
oštrica zapara nogicu,
sunce obasja glavicu,
ožeže se na rezi.
Velezi, Velezi.
Hoda kroz apokalipsu,
gladna usta, tjelešce jezi,
nikog poštedjeli nisu,
ponavlja na sunčavoj žezi:
Velezi, Velezi.
“Naši pretci Bosanski Kristijani su bili prakticno istrijebljeni od strane krstaša. Naš dobri Bosnjanin je dijete od dva ljeta koje se nekim cudom spasilo pokolja, jos živi u našim srcima, suosjećamo bol i cuvamo uspomenu ”
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić