U ime Allaha,Milostivog, Samilosnog
Podari džennetska perivoja našim šehidima,
Molim za dostojnu nagradu svim gazijama posebno gazijama Bajvata i Beša
Pregledavajući poruke od dragih prijatelja pročitah naredbu od Mirsada Fazlića da napišem članak o oslobađanju Vozuće sa datumom 09.09. do 24.00 h. Kratki rok bez mogućnosti žalbe. Vojnički, nema šta. Moj Mirso u sebi mislim, nemam ti ja više 20 i koju godinu kao te ključne ‘95 u vremenu slamanja neprijateljskog otpora u našem voljenom gradu. Bili smo djeca, neiskvareni, srčani i spremni na žrtvu. Moram priznati da ni sada ne mogu neka stvari povezati, pravilno razumjeti i sva ta dešavanja sažeti u jedno čitljivo i jasno ratno štivo. Nešto u stilu fethul mubin—pobjeda jasna. Nevjerovatno je kako neki ljudi opisuju neke događaje sa strašću i ubjeđenjem iako nisu direktni svjedoci. Pišući jednu vojnu analizu sam sebe sam pitao jel to baš tako bilo. Sam sebi sam i nakon kratkog razmišljanja odgovorio; bilo je gore. U ovom svom osvrtu neću puno ulaziti u manje-više poznate detalje i podatke o vojnom potencijalu naše vojske i neprijatelja, kao i epsko evociranje borbe, suhoparno novinarsko citiranje poznatih i protagonista događaja, vrlo često miljama udaljenih od centra zbivanja. Sve to prepuštam onima koji su vični tom stilu spisateljskog žanra. Naposlijetku, ko želi više saznati o ovoj temi neka pročita stare Vojne časopise, Ljiljan, ZRNO, Slobodnu Bosnu. Svakoko je osvježenje i “Dosije Vozuća” koji je skoro izašao kao vrlo vrijedan historijski projekat ujedno i pandam na pisanje Nenada Cvjetkovića. Puno interesantnih detalja, svjedočanstava, polako padaju u zaborav. Svjedoci umiru, evo ja prekidam šutnju, smušenost i naš indolentan odnos prema periodu 92-95. Ja pišem iz vizure vojnika patriote iz Bajvata mjesta koje je dalo svoj veliki doprinos u oslobađanju Vozuće. Mene je privlačio Paljenik. Paljenik je zaista tih ratnih godina prijeteći djelovao u svakom pogledu. Nadam se da će neko u budućnosti pokušati napraviti dobro osmišljen scenarij za dokumentarac i pokušati na jedan inspirativan način ispričati ratnu priču poput “ Snjegova KilImandžara” od Ernesta Hemingveja. Ne mora biti viskobudžetni i ne mora dobiti Oskara, dovoljno je da bude naš prvijenac o nama i našoj borbi. Pišem i zbog naših šehida jer od njih neću dobiti nikakav prigovor, molim dragog Boga za zagovor (šefaat-zauzimanje), njima predajem selam i molim da ih nagradi Džennetskim baščama. Bio sam pripadnik odreda”El Mudžahid”. Moj odlazak u odred “ketibu” je prethodilo teško ranjavanje na Dubravi 17.12.1992 godine. Do tada sam proveo lijepe ratne dane u IDČ Asim Čamdžić. Čini mi se da sam tada bio najmlađi pa me prozvaše Bambino. Kažem ja rahmetli babi dok sam se oporavljao: “Babo puno ljudi gine na linijama, ovi narodni komadanti imaju srce ali nemaju vojno znanje. Odoh ja kod Arapa da naučim vojne vještine.” Kaže babo: ”Hajde sine znam da te ne mogu odgovoriti.” Moj motiv, opet ponavljam, je potraga za vojnim znanjem i umijećem. Tako on mene provede dolinom Gostovića do Priluka odatle smo se popeli na neku planinu iznad Begova Hana. Zagrlimo se, poljubimo, on u Bajvate ja u Zenicu u Vatrostalnu. Učio sam ja od istinskih boraca, veterana rata posebno od onih koji su se zakleli da će život svoj dati na Allahovom putu i da neće stati u svojoj borbi. Tako je govorio r.a. Muatez Billah. Mladić iz Port Saida, Egipta kojeg su i Arapi izbjegavali u širokom luku, zbog ozbiljnog lica, vojničkog držanja, tražio je odgovornost i disciplinu. Njegov strogi pogled i fizičke sposobnosti najbolje je upamtio Živko Totić komandant HVO Zenica. Ja se vala nisam puno obazirao zato što je on takav. Bio je za mene vojni genij. Htio sam da budem blizu najboljem operativcu u Armiji BiH onako nenametljivo. Uvijek me je impresioniralo što je maltene u svakom momentu znao šta skoro svaki vojnik radi. Bilo je u “ketibi-četi” vrlo interesantnih likova od avanturista, bivših pripadnika Legije stranaca, doktora nauka, egipatskih generala i komandosa, vojnih operativaca iz Škotske. Vidio sam i neke ljude koji su došli meni se čini, sa Jamajke ili Bahama, učesnici građanskih ratova u tim državicama srednje Amerike, vele nama da su obučeni za gradsku borbu. Bio je tu vrhunski oficir sa Filipina koji je obučavao Marince u Vijetnamu i Turaka obučavanih u Nato vojnim bazama na Sredozemlju. Četiri su oficijelna jezika bila u ravnoprvnoj upotrebi. Engleski, arapski, turski i bosanski. Prema jezičkim preferencijama formirane su i udarne grupe (do 15 vojnika). Nekako pred operacije na Vozućoj završim i ratnu oficirsku školu. Ratna škola je jedno novo iskustvo i koje vas prosto tjera da drugačijim očima gledate na pojave oko sebe. Naučio sam ja na ROŠ-u ratno pravo od danas poznatog sudije i advokata, naročito ženevske konvencije koja se savršeno uklapale u Mehtićeve upute bosanskom vojniku. Kao oficir A BiH nikada nisam potcjenjivao neprijatelja. Nikada im nisam psovao četničku majku. Niti sam im govorio da puše onu stvar. Ne znam ja to. Srbi nisu kukavice. Nije mi jasno zašto neko tu tezu lansira. Čudi me da ti isti nisu svoje zapažanje iskoristili i oslobodili ove naše prostore od kukavica i tako za još koji procenat povećali veći entitet. Broj naših Šehida govori nešto drugo. Kako mogu biti kukavice oni koji pozivaju naše ratnike tik ispod njihovih rovova da krenu da napadnu!? Imali smo posla sa ratnicima koji su pružili izuzetno jak otpor i branili su kako kažu svoje svetinje. Moj nerazdvojni školski, Velibor Dobrić iz Vozuće opjevao je to u pjesmi ‘Čuvari Manastira.” Umro je prošle godine. Bili smo isto godište, majska djeca rođeni 27.maja, iste sportove voljeli, isti hobiji. Nisam ga mrzio i kad je bio na suprotnoj strani. Rekoh, on je muzičar,sluša EKV nije ratoboran, različit je to svijet od ovih zabludjelih srpskih nacionalista. Nikada se nismo ni čuli ni vidjeli. Nije na odmet da se veterani rata međusobno poštuju lakše ćemo doći do istine, lakše ćemo se nositi sa strahovima PST-om i teškim ratnim momentima koje smo proživljavali.
Pisati o oslobađanju Vozuće, broju vojnika, oruđu i oružju, MTS-u koji su učestvovali, meni nije također irelevantno. Zašto? Prevagu na frontu čine neke druge stvari. Vojno znanje, dobra obučenost, faktor iznenađenja, fizička i duhovna sprema, pravilna upotreba teškog naoružanja i taktika ratovanja. Nisam ništa pametno kazao osim to kada se sastavi sve kao što je slučaj sa odredom El-Mudžahidin onda je lako izvojevati pobjedu i ostvariti dominaciju na bosanskim čukama i gredama. Nigdje nisam pročitao ozbiljan rad o ratovanju tih ljudi. Obično se spominju ružni postupci fanatika pojedinaca koji su nasrtali i na moju ličnost zbog suprostavljanja njihovom ekstremnim stavovima i nipodaštavanju određenih vrijednosti mog naroda. Nije finta u kulturološkim razlikama nekih društava kada se javno blud čini, kada caruju poroci (ili kada se blago rečeno mladi ljube u parku) već je odnos isti prema onome koji daje pobjedu i količina loših djela u zajednici koja deklarativno očekuje pomoć Svemogućeg. Kakvi bakrači i tobe jarabi iščekivanje da se otvore stranice u svetoj knjizi. Neznabožačke fantazije i infantilizam na bosanski način koji je i danas među nama. Bitka/boj se dobija dobrom pripremom i planiranjem kao i sve u životu, ostalo su nijanse, improvizacija, varka, briljatnost uma i dosjetljivost pojedinaca u kritičnim i kriznim situacijama. U jednom razgovoru prilikom pripremanja akcije visoki oficir A BIH ( bivši potpukovnik oklopno- mehanizovanih jedinica JNA) detaljno iznosi plan napada nakon deset minuta detaljisanja i referisanja kažem mu da je plan dobar samo neprimjenjiv iz razloga što mi napadamo bez artiljerijske i druge podrške, već oprobanom taktikom bliske borbe uz faktor iznenađenja. Ništa; kaže; zaboravi, nego imaš li ti kakav plan?
Dok ovo pišem uviđam da je jako nezahvalno opisivati u prvom licu. Ne bojim se ja da će neko kazati laže, uveličava i sl. Zato ću se sada više skoncentrisati radi budućih naraštaja i podcrtati, po meni neobične i nepoznate detalje, situacija kojih je svakako bilo dosta u ratu. Jedna nevjerovatna koincidencija je komandantsko izviđanje u rejonu Grma u blizini mjesta poznatog kao kuća od siporexa (ugrubo, prostor između Podsjelova i Paljenika. Komadanska izviđanja su uobičajena u ratu. Osim što je nevjerovatno da u isto vrijeme i na istom mjesto suprostavljene strane, Vojni vrh odreda i komadant gostovićkog bataljona (koji je čuvao liniju na tom pravcu) na potpuno identičan način obavljaju zadatak. Čak smo naknadno ustanovili da je njihov izviđač na nekih 10 min izvidio teren ( naš čovjek je to sve posmatrao, prenio drugom a ovaj pomislio da se prvom pričinjava) i procijenio da Komadant gostovićkog bataljona može dsa uđe u međuprostor bezbjedno i da izvrše plan izviđanja. Znali su da ce biti napadnuti i htjeli su prvi da napadnu. Naša grupa sa komadantima odreda je na isto mjesto ušla neprimjetno i postavila bočno obezbjeđenje kako bi komadanti bliže izvidili položaje VRS pred akciju oslobađanja Paljenika.Nakon pet minuta izviđači gostovićkog bataljona sa komandantom rade potpuno iste vojne radnje tj.postavljaju bočno obezbjeđenje. Žičana ograda nas je dijelila od izviđača VRS a rijetka borova šumica bila je kap tampon zona na uzvisini ispred obje izviđačke grupe. Naša je grupa odmah uočila da se izviđači približavaju i u međusobnoj razmjeni vatre život je izgubio i komadant gostovićkog bataljona M.L. Nije mi poznato da je joŠ negdJe zabilježen sličan slučaj. Jedan od ratnih kurioziteta je da je prilikom osvajanja Paljenika na prvu liniju izveden Tenk 84 koji je imao smo jedan vatreni cilj, a to je eliminisanje neprijateljskog gnijezda na vrhu kote Paljenik gdje se nalazio PAT. Unaprijed zauzeti položaj i optički nišan omogućili su da Tenk 84 jednim hicem u tom momentu zbog guste magle, nevidljiv cilj, direktnim pogotkom uništi i omogući brzo napredovanje i oslobađanje grede lijevo i desno od triginometra na Paljeniku. Naše minobacačke granate su kao rukom pronalazile uporišta i koncetrisana mjesta neprijateljskih vojnika.
Kao zanimljiv momenat navešću da smo prilikom izviđanja prilazili na samo par metara liniji na koti Paljenik na dijelovima koji su praktično bili čisti, osim ponekog drveta i sitnog rastinja, poseban je osjećaj slušati šta neprijatelj priča, kako prave ručak, kafu. U tom prostoru u toj ničijoj zemlji sve je važno od konfiguracije terena, usjeka, međa, drveća i prostora koji su pogodni za miniranje. Jedne prilike u momentu dok smo se približavali liniji iznenadio nas je jak glas ozrenskog vojvode koji je megafonom pozivao na predaju, spominjući imena osoba koji su pobjegli iz grada, gdje se nalaze, da ce nas napasti zajedno sa žepčacima, koliko imamo municije u magacinima, koliko brašna i sl. Bili smo nekih 20 m od ozrenskog vojvode. Moji bajvaćani su bili dio zapovjednog lanca, bili su vođe grupa. Moji bajvaćani su sigurnim pogotkom kroz puškarnicu uništili važan rov i tako uticali na ishod bitke. Prvi koji se popeo na vrh Paljenika je iz Bajvata i tako me pretekao. Molio sam Allaha i komandu da mi daju tu čast al eto N.B. se prvi popeo i vojnički ga osvojio sa svojom grupom .
U svom dnevniku sam zabilježio da smo izviđali liniju koja se provlači od Žednog vrha odakle se vidi južna strana Paljenika do Čevaljuše, skoro 30 km linije. Čini mi se da sam fasovao meniskus od silnih uspona i nagiba, nepristupačnih terena koje smo savladavali. Operacija Farz ‘95 trebala bi biti upamćena po dobroj koordinaciji oklopno mehanizovanih jedinica, artiljeriji, PVO uz podršku-subordinaciju logistike i veze. Četiri tenka su bili značajna podrška u ostvarivanju vojnih planova i zadataka. Bosanski brdski konji ovaj put su pored MTS-a prenijeli skoro šleper Pepsi cole, voćnih sokova, narezaka, hurmi, hljeba.
Zanimljivo je kazati da se jedan dio zbog izuzetno teškog terena i nemogućnosti zbog velikog broja minskoeksplozivnih zapreka planirano da se neprimjetno uvedu obučeni psi koji bi lavežom i uz pomoć dimnih zavjesa istjerali neprijateljske vojnike sa položaja. Položaji koje je držala VRS naročito prema Ozrenu su ustvari položaji koje su četničke jedinice držale za vrijeme drugog svjetskog rata. Čitajući Ozrenski parizanski pokret Todora Vujasinovića primijetio sam da on skoro identično zapisuje u svojim memoarima linije koje su držali četnici oko Vozuće i hajderovićkih sela prema Ozrenu. Pored ogromnog oslobođenog prostora u rejonu Vozuće i dijela zavidovićke opštine prema Maglaju treba naglasiti važnost u povezivanju Zeničkog i Tuzlanskog bazena. U strateškom smislu otvorile su se mogućnosti oslobađanja Doboja što je po sili zakona bilo realno izvodivo zbog velikog broja naših vojnika i oružja koji su držali linije u vozućkom džepu i koji su se trebali pregrupisati prema Doboju.
Nažalost, neogovorni pojedinci svog naroda doveli su našeg generala Sakiba Mahmuljina u vrlo težak položaj nasuprt časnih pojedinaca iz naših redova koji spašavali srpske civile od odmazde i nečovječnog postupanja. Oni su bili razlog da našeg drugog skoro zaboravljenog generala Rasima Delića oslobode po pojedinim tačkama optužnice.
Ismet (H) Fazlić