Zarudi zora,
preko mahovskih rudina,
zablista odora,
jedra grozd sa Vina.
Ženik k'o slika,
kroz vinograd hiti,
životna je prilika
Bosančicu prositi.
Ona na kamenu,
zelena jabuka u ruci,
miriše po nevenu,
puni halja sanduci.
Okolo šute stećci,
rosa se sa njih diže,
šute i mudri pretci,
svatovi priđoše bliže.
Razmili kotlina,
slavlje narod okuplja,
silna svjetina,
suzu niz lice skotrlja.
Uzdah ljubavi,
On podno Igrišta
očiju plavih,
skromnog ognjišta.
Svirač čarobno fruli,
milozvučni zvuci,
svatovi se izuli,
raskopčani prsluci.
Ćute vjekovni spavači,
mile ih sunčeve zrake,
posjedali zadihani igrači,
oko sinije pune nafake.
I kruh pečeni,
i krčag rujnog vina,
gozbeni stolnjak vezeni,
slavi se novina.
Zvjezdana je noć ova,
noćas vile ne igraju,
nema kamenih svatova,
zagledani mladići biraju.
Onako ozarena,
idu u skromni dom,
glasovita imena,
dalje će po svom.
Sutra će da žanje,
on veže u snoplje,
sluša Njene želje
dodirom je iscjelje.
Gleda je tajno,
trči kroz polje,
njeno lice bajno,
iskreno je zavolje.
Skromni je dom,
poput sjanog dvora,
u oku njenom,
daleko od zlotvora.
Ogleda se na zdencu,
cvijet zadiven u kosi,
leptir joj na vjencu,
krčag vode nosi.
Preko praga kamena,
dječiji se plač prolomi,
kuća dragih uspomena,
strijela se na gredi slomi.
Sreća ne potraje,
zlo dobro odmjeni,
krvnik ne posustaje,
tuga radost zamijeni.
crni sokol preleti
nesreću nagovjesti,
svuda spržene goleti
zašto ubijaju iz obijesti.
Nada živi u bešici
kraj sehare sjećanja
Naš je usud u bitci
u čuvanju predanja.
Ismet (H) Fazlić