Boje jesenje,
svitanje.
Bude se.
Misli ka Mašici lete,
Neobične siluete,
na devetom kilometru,
na uskovitlanom vjetru,
pored ceste čuče
silne drvosječe.
Nemir ih hvata,
a tek žalost.
Zar je sve prošlost?
Više se ne uzdaju u sreću,
razum tjera naprijed,
noge niječu,
nevoljko kreću,
na posljednju smjenu,
na Posljednju sječu.
Oh, kako miriše šuma,
bježe misli s uma.
Larva mala se odmetnu,
na mahovini se zametnu.
Oštar fijuk sjekira,
Poput zvuka zvekira-
tutnjiiiii
Žamor je sve veći,
niz proplanak ječi,
šuma odaje počast
silnom drvosječi.
Sunce skoro na zalasku,
ne raduju se odlasku,
tijelo samo uzdiše,
niko hranu ne miriše.
Trupac silni se strovali,
u jaruzi se potok razli,
žage glasne utihnuše
planine LJUDE ispratiše.
Ismet (H) Fazlić
Vellezi Udrinski