Eto me,
dolazim.
Ispred mene
krivudavi puti,
kao filigranske niti.
Kao kakva umjetnina,
posljednja krivina.
Ukaza se Plato ravni,
mirisne lipe, bijeli nišani.
Skrušeno hodi,
ne hiti,
nek povjetarac zašuti.
Selam izusti
stanovnicima ovog mjesta:
Kasima, Mehmeda, Hamdije, Izeta.
Harem šuti, čuje se Fatiha,
bez riječi suvišnog stiha.
Humke se nijeme,
šehid živi.
Kamo otići?
U miru počivaju Fazlići.
Jemin ću dati,
ne mogu izdati,
bit ćemo čuvari roda,
i mi tu umiremo
Ako Bog da.