MOJI ŠEHITI

Eto me,
dolazim.
Ispred mene
krivudavi puti,
kao filigranske niti.
Kao kakva umjetnina,
posljednja krivina.
Ukaza se Plato ravni,
mirisne lipe, bijeli nišani.
Skrušeno hodi,
ne hiti,
nek povjetarac zašuti.
Selam izusti
stanovnicima ovog mjesta:
Kasima, Mehmeda, Hamdije, Izeta.

Harem šuti, čuje se Fatiha,
bez riječi suvišnog stiha.
Humke se nijeme,
šehid živi.
Kamo otići?
U miru počivaju Fazlići.
Jemin ću dati,
ne mogu izdati,
bit ćemo čuvari roda,
i mi tu umiremo
Ako Bog da.

DJEDOV HAMBAR

Kao da je juče
na vratima kuće
markantan i sijed
MOJ DJED.

Bijaše čovjek od dara
uvijek je imao para,
znao je o porodici da se stara
brojna mãla, punih hambara.
Uvijek se sjetim samara
za vratima hambara,
taj miris pšenice i žita
na čiviluku okačenog sita,
iznad borovih vrata
stara torba klimata,
čekić istrošena belegija
hrđava egeta, turpija
e tek kakva je terezija,
pored nje sinija.
Na podu lonče od gline
konjske dizgine,
o klin okačeni ulari
i kožun stari,
skoro dva metra
visi vinjava testera
drvena kutija puna eksera.

Ne znam ko još mari
al su meni važne ove stvari
vrijeme leti moje lice stari,
ostaju čudesni hambari

Ismet(Hamdija)Fazlić

SLATKO U ĆUPU

Kaničke opet rodile,
Grane do zemlje savile.
Bašča je čarobna zbilja,
Biće pekmeza izobilja.

Zakovana na sobici prečka
ispod se protegla žećka.
Malo iza, zbog pristupa,
puna jabuka stupa.

Tutnji ko potres u Maju,
slatki komadići frckaju.
Puni se hitro stupa
a onda čarolija nastupa.

Tečni mehlem za oči
Šira u žećki ko voda toči.
Lagano se pjena skida,
Slasno piće otkida.

Plamen vatre se vije,
šira u kazanu vrije.
Majka ga lagano miješa
postade gusta smjesa.

Pekmezasto slatko djelo,
sjajna prilika za sijelo.
Nek je trajna obveza,
puni ćupovi pekmeza.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlic

STARO SELO

Jel’ stvarno selo posustaje
jedna po jedna kuća nestaje
Prazan pogled u Hrastovo brdo
odoše svi odoše nizbrdo.
Da mi je sliku zalediti
Na brijegu Baju susresti
Magično ime sela otkriti
ništa ne reći, zastati i šutati.

Imali neko da vikne, da zvizne
tek rođeno dijete u plač brizne
nekoć živo ko u mravinjaku
mem se širi po krovu,dimnjaku
poneka stara košara naherena
u njima bi stoka namirena
Tavani mračni puni sijena
kosa po strehom davno istupljena.
Reci; Kamo bježiš rođače?
Razmisli ti sudbine krojače,
hoće li umrijeti staro selo
ili da neko nam crta crno na bijelo.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

STARI DRVENI SANDUK

Nađoh ga u magazi,
Ko li ga zaboravi, unakazi?
Ispod šarene ponjave,
Miševi je izgrizli, prašnjave.
Podig’o ga u naručje,
to kockasto drveno obličje.
Čudnim spletom ispade iz mode
na uštrb Krivajine komode.

Sanduče, saputniče,
gdje završi nesretniče?
Na teškom putu doušniče,
U bolu i muci sapatniče.

Sunčeva ga zraka zagolica
između rasušenih daščica,
tražeći mirise prošlosti
u utrobi,
u unutrašnjosti.
Lahori prošlosti mirišljavi,
majka u odjeću bosiljak stavi,
U pregradku k’o dukat gurabiju,
iglu i konac, kašiku i činiju.

Sanduče, saputniče,
gdje završi nesretniče?
Na teškom putu doušniče,
u bolu i muci sapatniče.

Živa slika se u glavi vrti,
kako ga Babo snažno uprti.
Eh, saznati da mi je,
šta proživi do pulske Savudrije.

U sedlu

Osamdesetih, nekad u Maju
neshvacen, slab suze odaju

Ima li neko da me razumije
treba mi slatko, barem kocke dvije.

A onda začu topot kopita
Jahač kao da za me pita

zove Babo sebi, konja dotira
na čimenu Putko paradira

letim kroz zrak, vec sam u sedlu
nije me strah al’ proguta knedlu

gledah okolo dok smo jahali
Kako sam velik drugi su mali

Do malo prije bi ko siroce
“drzi se sine, čuvaj me oče”

Tako sam sretan vidi me potoče
“drži se sine čuvaj me oče”

Putko juri, na Visu poskoče
“drži se sine, čuvaj me oče”

U Buretini kopite smoče
“drži se sine, čuvaj me oče”.

Hitam ka tebi starosjedioče
“drži se sine cuvaj me oče”

Gazim kroz pšenicu žeteoče
“drži se sine, čuvaj me oče”

Jašem kroz selo vodoskoče
“drži se sine, čuvaj me oče”

Babo me pogladi Babo reče:
“Budi dobar mali dječače”

VJEKOVNO IGRIŠTE

Zarudi zora,
preko mahovskih rudina,
zablista odora,
jedra grozd sa Vina.

Ženik k'o slika,
kroz vinograd hiti,
životna je prilika
Bosančicu prositi.

Ona na kamenu,
zelena jabuka u ruci,
miriše po nevenu,
puni halja sanduci.

Okolo šute stećci,
rosa se sa njih diže,
šute i mudri pretci,
svatovi priđoše bliže.

Razmili kotlina,
slavlje narod okuplja,
silna svjetina,
suzu niz lice skotrlja.

Uzdah ljubavi,
On podno Igrišta
očiju plavih,
skromnog ognjišta.

Svirač čarobno fruli,
milozvučni zvuci,
svatovi se izuli,
raskopčani prsluci.

Ćute vjekovni spavači,
mile ih sunčeve zrake,
posjedali zadihani igrači,
oko sinije pune nafake.

I kruh pečeni,
i krčag rujnog vina,
gozbeni stolnjak vezeni,
slavi se novina.

Zvjezdana je noć ova,
noćas vile ne igraju,
nema kamenih svatova,
zagledani mladići biraju.

Onako ozarena,
idu u skromni dom,
glasovita imena,
dalje će po svom.

Sutra će da žanje,
on veže u snoplje,
sluša Njene želje
dodirom je iscjelje.

Gleda je tajno,
trči kroz polje,
njeno lice bajno,
iskreno je zavolje.

Skromni je dom,
poput sjanog dvora,
u oku njenom,
daleko od zlotvora.

Ogleda se na zdencu,
cvijet zadiven u kosi,
leptir joj na vjencu,
krčag vode nosi.

Preko praga kamena,
dječiji se plač prolomi,
kuća dragih uspomena,
strijela se na gredi slomi.

Sreća ne potraje,
zlo dobro odmjeni,
krvnik ne posustaje,
tuga radost zamijeni.

crni sokol preleti
nesreću nagovjesti,
svuda sprzene goleti
zasto ubijaju iz obijesti.

Nada živi u bešici
kraj sehare sjećanja
Naš je usud u bitci
u čuvanju predanja.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

POSLJEDNJA SJEČA

Boje jesenje,
svitanje.
Bude se.
Misli ka Mašici lete,
Neobične siluete,
na devetom kilometru,
na uskovitlanom vjetru,
pored ceste čuče
silne drvosječe.

Nemir ih hvata,
a tek žalost.
Zar je sve prošlost?
Više se ne uzdaju u sreću,
razum tjera naprijed,
noge niječu,
nevoljko kreću,
na posljednju smjenu,
na Posljednju sječu.

 

Oh, kako miriše šuma,
bježe misli s uma.
Larva mala se odmetnu,
na mahovini se zametnu.
Oštar fijuk sjekira,
Poput zvuka zvekira-
tutnjiiiii
Žamor je sve veći,
niz proplanak ječi,
šuma odaje počast
silnom drvosječi.

 

Sunce skoro na zalasku,
ne raduju se odlasku,
tijelo samo uzdiše,
niko hranu ne miriše.
Trupac silni se strovali,
u jaruzi se potok razli,
žage glasne utihnuše
planine LJUDE ispratiše.

Ismet (H) Fazlić
Vellezi Udrinski

OCU

Htjela bih da te oživim oče,
da još jednom bar
doživiš rađanje sunca,
da osjetiš miris
naše zemlje poslije kiše.
Guši me zadah ovog vremena,
krvavi put moga plemena
i tvoja smrt, oče.
Svaki dan sve mi je teže i teže,
dok tvoje kosti u zemlji leže,
duša tvoja u meni živi,
do neba se vije,
a moje srce ljubavi
bije li, bije, bije.

Zabluda

Zabluda
o prolaznosti nedostajanja ,
izranja suze u suhoći očiju.
Stalo je vrijeme
u neopisivoj boli povezanosti .
Istrgnuto tijelo
a duša življa
i živi joj zavide .
Fragmenti podsvjesnog
upliću prste u sadašnji trenutak .
Znam i smrt je život .
Boli nedostajanje ..