BAŠTINA
Hoću, al’ nekako ne umijem,
da nađem, da uspijem,
kraj stećka prastaru alatku,
trag o tvom nestanku.
Dvije hiljade i neko ljeto,
gdje li je dlijeto
koje kamen isklesa,
stećak bez finesa?
Gdje je to grozdje crno,
pod zemljom malo zrno,
u glinenoj posudi sjeme,
glasovito Igrište zanijeme.
Na Griču il’ malo niže,
podigoše drevne hiže,
nigdje mrva keramike,
da obeshrabri skeptike.
Tražim oko Čalgije,
ćupove i drvene oklagije,
svirači kolo svirali,
slomljenu frulu ostavili.
Kao da su noktima pravili,
puteve na Kosi po Mahali,
ni traga od pijuka,
i dalje ništa, već mi je muka.
Oko potoka sojenice gradili,
kose kovanice kovali,
na Brijegu zvijezde brojali,
molili, ničice Bogu padali.
Znatiželja sve jača i jača,
pronaći koplje i mača,
gdje leže silni ratnici,
gdje počivaju isposnici.
Voda na točilu će teći,
razasute humke neće reći,
mi ćemo na Baštini opstati,
kositi, kopati i pjevati.
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić