BAŠTINA

Hoću, al’ nekako ne umijem,

da nađem, da uspijem,

kraj stećka prastaru alatku,

trag o tvom nestanku.

Dvije hiljade i neko ljeto,

gdje li je dlijeto

koje kamen isklesa,

stećak bez finesa?

Gdje je to grozdje crno,

pod zemljom malo zrno,

u glinenoj posudi sjeme,

glasovito Igrište zanijeme.

Na Griču il’ malo niže,

podigoše drevne hiže,

nigdje mrva keramike,

da obeshrabri skeptike.

Tražim oko Čalgije,

ćupove i drvene oklagije,

svirači kolo svirali,

slomljenu frulu ostavili.

Kao da su noktima pravili,

puteve na Kosi po Mahali,

ni traga od pijuka,

i dalje ništa, već mi je muka.

Oko potoka sojenice gradili,

kose kovanice kovali,

na Brijegu zvijezde brojali,

molili, ničice Bogu padali.

Znatiželja sve jača i jača,

pronaći koplje i mača,

gdje leže silni ratnici,

gdje počivaju isposnici.

Voda na točilu će teći,

razasute humke neće reći,

mi ćemo na Baštini opstati,

kositi, kopati i pjevati.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

EPIKA KRIKA

Da, bilo je davno, Epika
u zemlji Ilirika.
Dom drevnih plemena
postojba im Bos(i)(o)(e)na.
Kuće kao u amfiteatru
u ognjištu čuvaše vatru.
Neimaše lijepe hiže, kule
jer uvijek iznova, uvijek s nule.
Kud nestade bogatstvo
nevine duše, bratstvo?
Imaše poneki bodež, mač
da odbrane žene, nejač.
Kako su ružni ti prodori
ratnici sa križom na odori.
A Bosna kao da privlači
samo što sine, naoblači.
Ko kreira ta silna zla
ko krvlju natapa bosanska tla?
Mogu li živjeti bez pljačke
te horde smrti divljačke?
Sustigoše djevojčice bose
strgoše im ukosnice iz kose.
Djecu, žene u roblje vode
surove rabote provode.
Da li znaju da nevini su
čestit obrok pojeli nisu.
Vodi li ih nepoznata ruka zla
neka tajna persona podla.
Zapališe te skromne dvore
zatrpaše bistre izvore.
Razbiše i posuđe od gline
pustoš, garež, razvaline.
Silan svijet umori
istočni i zapadni zlotvori.
A oni dobri Bošnjani
u dobru istrajni
čuvase stoku na paši
obzirni orači, težaci, zemljaši.
Noću sjajne zvijezde gledaše
vjeru pradjedovsku čuvaše.
Brda silna okrčiše
njive lozom zasadiše.
U tili čas sve opustošiše
baštinu ne uzeše, ostaviše.
Mi opstasmo njih nema više.

Adnan nije mario za svakodnevne poslove. Još jedanput je otišao na Šehite da vidi stazu za utrke. Start je planiran odmah ispod stare džamijske kapije pokrivene šindrom i malo niže od stare nadstrešnice pod kojom bi se nakon Bajrama posjedilo, popila bi se kahva, pojela halva, zapalilo i proeglenisalo onako bajramski, bez teških tema. Eh, znali su naši napraviti lijep ugođaj bez standardne kafanice. Dovoljan je bio improvizirani rasklimani hastal, tek da se na njemu može spustiti tepsija sa halvom i himber. Održavale su se tu trke i ranije, za vrijeme ženidbi, ali to je bilo onako, bez nekog natjecateljskog žara za raju, što bi se reklo. Ova trka je bila stvar prestiža a Bogami i izdržljivosti. Trebalo je napraviti krug od džamijske kapije do Orašja i vratiti se. Cesta je bila idealna. Nije bilo kamenica koje povređuju kopita. Adnan odluči da malo grihove prilagodi zemljanoj podlozi. Nadao se da Vranac neće proklizavati. Dionica do Mustafinog prelaza na Griču bila je skoro ravna i bez nekih rizičnih tački a dalje prema Orašju mali nagib do Fazlić Ibrahima (Salihicinog) njive, tu je okretaljka i blagi uspon prema Mustafinom prelazu. Zaključio je da na težim kao i na blagim usponima ne forsira konja i da ga potjera u galop zadnjih 100 metara do cilja. Sve isplanirao u tančine nema šta, osim što ga je brinulo zdravlje Vranca. Sjetio se i otišao je kod svog amidže da mu napravi neku ljekovitu smjesu. Bila je to čudotvorna smjesa na bazi meda, biljnih tinktura i neke rijetke trave sa Veleža. Danima je Adnan pripremao konja sa svojim didom, ocem i bratom.
Konačno dođe i taj petak. Za utrku se još prijavio Fazlić Ensad, Polić Elmin, Bjelić Nermin i Brković Sanid. Na Griču nisi mogao više ni muhliju spustiti na zemlju od silnog svijeta. Sve u elementu “crveni fesovi i bjele šamije” Bajvaćana, Bajvatki i musafira. Na startu najbolji seoski mladići dostojanstveno jašu, malo se šepure i s vremena na vrijeme pogled im leti u masu ne bi li vidjeli lijepe cure. Adnan se nije obazirao ni našta. Nježno je gladio svog konja i učio neke njemu poznate dove. Start je krenuo i svi takmičari su poboli konje .Na početku su svi kasali u grupi , niko se nije izdvajao. Adnan se držao plana. Taktika nešto nalik kad Amel Tuka trči. U početku rezervisano a pred cilj ko izbačen iz katapulta. Pola dionice do Orašja trka je bila izjednačena. Konj Nermina Bjelića opasno se približio propustu u Strmovnici i odlomio komad zemlje. Konj se zateturao al’ se izvukao da ne padne i nešto laganijim tempom krenuo dalje. Ostalo je zadnjih 100 metara. Adnan se nagnuo konju na vrat i potjerao ga kao da je trka na život i smrt. Ujahao je prvi u cilj uz snažno navijanje dječice koja su oduševljeno gledala Vranca kako trči prema cilju. Uspio je, nikada se nije osjećao tako ponosno i sretno!
Djeca i drugovi mu priđoše staviše ga na ramena pjevajući pjesmu od koje mu navreše suze u očima.
” Vranac silni preskoči Grič
ne trebamu čak ni bič.
Ostavi iza sebe Berivoja
pobjeda Ado je tvoja.”
Babo i dido su napravili slavlje u kući a Adnanova pobjeda se dugo naokolo prepričavala.

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

Moje ime je “Šehid”

Zimska noć. U rovu voda do članaka. Već je smrzlo. Osjećam kako mi led steže, poderanu cipelu.
Hladnoća se uvukla u kosti.
Snijeg mi je neborijanu bradu, prekrio.
Polako se oko usta hvata, mala ledenica.
Gladan sam.
Već danima dobijemo samo četvrt hljeba i njega čuvam da ponesem kući.
Djeca su gladna.
Izvlačim iz đzepa, do pola cigare, povući ću jedan dim i ostaviti za sutra.
Mjesec ko velika kugla obasjava liniju.
Začudo sve je mirno.
Možda su s one strane zaspali.
Povući ću još jedan dim i probati se uvući dublje u rov.
Možda malo zaspati.
“Uh da mi je ponovo živjeti” Pomisli vojnik i povuče posljednji dim.
S druge tišinu je prekinuo, bljeska snajpera.
Vojnik je ostao s posljednjim dimom cigare na mjestu mrtav.
Metak u čelo.
Danas je njegova duša gledala, svoje ime ispisano na spomen ploči.
Sjete se tako ‘šehida ” nekog Bajramskog dana i onda kada tamo neki ljudi skupljaju nekakve glasove “za njihove bolje živote”.
Smijao se danas Šehid, licemjerju i onom četvrtu hljeba što mu ostade u blatnjavom rovu.
Niko mu djeci nije to odnio.
Smijao se Šehid i nama svima…

BOSANSKO GUVNO

Opet me proganja,
vraća u povijest,
epska sjećanja,
neljudska obijest.

Oh, kakav kraj,
kuda duše bježu,
neviđeni očaj,
glas prolomi u metežu:

Veležu, Veležu.

Borik savjest peče,
Vis zovu u pomoć,
Golo brdo ne reče,
Grič iskaza nemoć.

Nadiru
mačonošci,
krstonošci,
biblijonošci.

Bez ruža
sa ognjem,
bez milosti
sa blagoslovom.

Bratski, nema šta.

Opet zaštitnik kasni,
u nogama mu utezi,
neki glasić nejasni:

Velezi, Velezi.

Kako jezivo urliče Ostruga,
žena izgubi muža,
Kojašin Berivoja druga,
zgažena ruža.

Otužno i mračno zgarište,
srušeno ognjište,
pod njim tajno sklonište,
majka sakri djetešte.

Zemlja progovara,
glasić djeteta,
sakri se od zlotvora,
dva mu ljeta.

Velezi, Velezi.

Ručicama ukloni podnicu,
oštrica zapara nogicu,
sunce obasja glavicu,
ožeže se na rezi.

Velezi, Velezi.

Hoda kroz apokalipsu,
gladna usta, tjelešce jezi,
nikog poštedjeli nisu,
ponavlja na sunčavoj žezi:

Velezi, Velezi.

“Naši pretci Bosanski Kristijani su bili prakticno istrijebljeni od strane krstaša. Naš dobri Bosnjanin je dijete od dva ljeta koje se nekim cudom spasilo pokolja, jos živi u našim srcima, suosjećamo bol i cuvamo uspomenu ”

Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić

Trnoružica

Paradigma kazivanja braće Grimm kroz likove i poruku o prelijepoj kraljevni koja se na svoj šesnaesti rođendan obola na vreteno ,baš kako ju je proklela zla vila a druga vila donekle poništila kletvu o smrti kraljevne te kletvu pretvorila u stogodišnje spavanje nje i svih na dvoru.

Danas u razgovoru s prijateljicom došla mi je misao da mogu uporediti Bajvate sa usnulim dvorcem koji je spavao stogodišnji san zajedno sa svojom kraljevnom ,čekajući istinsku ljubav da san zamjeni javom.

U Bajvate nije došao princ iz nekog nepoznatog kraljevstva ali ljubav naših sinova i kćeri je poput poljupca koji je proudio iz stogodišnjeg sna sve usnule koji su nastavili vrijedno da rade na onom čemu su radili i prije a kraljevna oživjela da življa ne može da bude. Našim unucima i onim koji će doći ostavljamo najljepšu priču a nije bajka nepoznatih likova kao i nemogućih čudnih zapleta i raspleta . Zlo kroz kletve ili negativna bića koja po svaku cijenu žele da unište dobro ,živi i danas na jedan sofisticiran način . Kao i živu priču dobra ,zapamtićemo i zlo u svakom obliku . Radost i sreću djelimo besplatno . Možda vam se posreći da pišemo dobro o vama za one koji će doći poslije nas a možda … Do vas je ….

Put

Spremna sam uvijek, na put s kojeg povratka nema.

Spakovan kofer s nekoliko sitnica.

Nosim sa sobom, miris, učinjenog i radost primljenog.

Ako me vidiš u obisu, zvjedanog praha ili čuješ moj glas a ja nisam više ovdje ; Ne brini, to čuvam tebe od tame, ovog svijeta.

Predodređenost identiteta

U nama oduvijek ,ljubav prema rodnoj grudi ima posebno senziblino značenje .
Pojedinaci maskiraju svoj identitet i navlače tuđe košulje koje kad tad stegnu i uguše poput omče oko vrata .
Stide se svog bespuća iz kojeg su potekli i zamjenili ga za bespuče duše .
I Uzvišeni kaže “Budi i ono bude ” a u grlu zastaje dah pred silinom emocija vlastite pobjede onih koji su ostali čuvati rodnu grudu i onih koji su otišli tražiti znanje i nafaku na nekim drugim mjestima .
I jedni i drugi s ljubavlju ,voljom ,željom ujedinjeni napravili su čudo zvano HERC -park prijateljstva Bajvati .
Sabirem utiske ,emocije u posebnu seharu duše .
Radujem se vlastitom postojanju .
Radujem se vlastitom bespuću iz kojeg sam potekla .
Radujem se spoznaji da ništa nije nemoguće u bilo kojem vremenu s ljudima kao što su iz mog “plemena” .
Neka HERC bude mala grudva koja će se pretvoriti u lavinu naše jedine nam domovine .

Amina Buljubašić