17 jan
Vijesti

PONEŠTO O NAŠIM MEZARJIMA I NIŠANIMA

Jedna od naših obaveza jeste posjećivanje mezara naših umrlih. Nije neobično da mnogi prilaze mezrju rukama u džepovima
(počesto i rukama spojenim iza leđa da ne kažem na str…).Kada dođemo do merhuma onda nastane još veća muka i smušenost. Šta reći osim neizbježne Fatihe? Ovako nas Božiji Poslanik
Sallallahu alejhi ve sellem ( صلى الله عليه وسلم) uči:
Es-selamu alejkum stanovnici ovih kuća, mu‘mini i muslimani. Mi ćemo se, inša-Allah, vama pridružiti. Molim od Allaha spas i za nas i za vas.” (Muslim, Sahihu Muslim, ”El-Dženaiz”, br. 975)
Bezbeli biti pod abdestom.
Niko ne ostaje ravndušan na ljepotu, čistoću i neku duboku duhovnu poruku nišana u našim mezaristanima.
Nišani kao trajni podsjetnici na prolaznost života nose pouku koja opominje žive kratkoćom i varljivosti života.
Mezarje na Šehitima kod stare dzamije u Bajvatima posebno plijeni svojom urednošću i raznolikosti nišana.Nadam se da ćemo uspjeti u budućnosti stručnim radom obraditi posebno one stare nišane sa reljefnim arapskim natpisima.
Ljudi poput Nihada Klinčevića u svom vrijednom istraživačkom radu “Stari nišani u naselju Potkleče” i kapitalnim djelom “Nišani u Bosni i Hercegovini” budi potrebu da nešto više saznamo o ovom kulturološkom fenomenu Muslimana u Bosni.
Iščitavajući knjige o našoj bosanskoj baštini i drugu literaturu naišao sam na vrlo interesantne natpise na nišanima. Pored imena i
prezimena, očeva imena, godine smrti nalazimo i niz zanimljivih testova.Evo nekih:
“Posjetioče mog groba, razmisli o mom stanju , jer ćeš ti biti sutra što sam ja danas”
natpis na nišanu Hatidže kćeri Velije Ramića iz 1877 godine.
Na nišanu hadži- Derviša Riđanovića piše:
“Smrtni napitak svak će okušati. Posjetioče njegova groba sjeti se umrlog sa dovom , kao i ostalih vjernika i vjernica..”
Na nišanu Fatime-kadune , kćeri Mehmed-begove je zanimljiv epitaf:
” O Allahu! Onaj ko se mene sjeti dovom naći će za svaku svoju bol hiljadu lijekova”
U natpisu na nišanu Zlatije kćeri Alijine zapisano je: O (Bože) koji mnogo praštaš grijehe i pokrivaš ljudske mane, oprosti i meni grijehe i pokrij nedostatatke moje”
Pripremio:
Velezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić
16 jan
Dobri ljudi Bajvata i Beša

FAZLIĆ (hadži Kasima) Mehmed

Mjesec je januar a on svjedoči mnogim dženazama naših džematlija, muškaraca i žena. Dakle, ispunjen je mnogim godišnjicama i sjećanjima na naše umrle .
Dvadest i trećeg januara biće godišnjica ili devetnaest punih godina kako je na ahiret preselio Fazlić ( hadži Kasima ) Mehmed. Rođen je 1945 god. a preselio je 2003 god. u svojoj pedest i osmoj godini života, relativno mlad. Sebebom moždanog udara.

Inače rahmetli Mehmed je bio oženjen suprugom Zejnom sa kojom je izrodio osmero djece: Sefira, Tifu, Kasima, Seniju, ef.Šefik i Ensada. Dok je dvoje umrlo nedugo poslije rođenja.

Ova činjenica govori da će Mehmeda i Zejnu imati ko pred džennetom dočekati kako nas naša uči vjera kad su u pitanju smrti malodobnih evlada. Život k'o život ni drugima tada pa ni njemu nije bio nimalo jednostavan i lahak.

Pored velikih obaveza oko poslova vezanih za zemlju bio je uposlenik I.P.Krivaja, pogon Furnirnica/Parketara. Dolaskom nesretnog rata uzima učešće u istom zajedno sa svoja dva sina Sefirom i Kasimom. Čestit, vedar, drag i vazda raspoložen i komunikativan insan.

U teškim uslovima za džemat 1996 god. prihvatio se obaveze da bude mutevelija, preuzevši emanet od hadžije Hasana o kome ćemo zasigurno pisati u našim osvrtima na naše vrijedne džematlije. Ovo je najveći razlog zašto spominjemo njega želeći da to pamte generacije koje su rođene ili odrasle poslije njegove smrti. I ako je volio da bude hizmećar džamije i džemata i u tom pravcu je i djecu usmjeravao, okolnosti kroz koje je tada prolazio džemat bile su težak teret koji je taj njegov emanet činio teškim. Izdržavao je on iako je počesto bio mnogo nasikiran i zabrinut. Stizao je na sve. Na jednoj strani posao a na drugoj džemat.

U kratkom periodu sa svojim džematskim odborom i džematlijama uspio je izgraditi gasulhanu a nakon što nije uspjela podrška za izgradnju nove džamije krenuo je u obnovu i rekonstrukciju stare ( plafon u džamiji i oblaganje munare limom ). Olakšavajuća činjenica je bila da je džemat 1998.god . dobio stalno uposlenog imama Šefik ef. Fazlića. Njegov dom je bilo mjesto gdje su vazda svraćali musafiri našoj staroj džamiji.

Na džematskim izborima 2000 god zadobio je povjerenje za još jedan mandat od četri godine. Moramo spomenuti da njegova najveća podrška u svemu bila njegova supruga Zejna. Ono što je posebno želio jeste da dočeka penziju kako bi se mogao upotpunosti posvetiti džematu. I dočekao je ali na žalost, samo je jednu uspio primiti. Odredba Božija je bila da valja seliti, valja dušu Gospodaru vratiti. Planova i ideja je bilo mnogo, ali čovjek snuje a Allah određuje.

Njegova velika dženaza je bilo najdivnije sjećanje. Dostojanstvenu dženazu treba zaraditi. O tome kakav je Mehmed bio čovjek, mutevelija, svjedočiti mogu oni koji su ga poznavali, njegove radne kolege. Svjedočili su tome i ljudi koji nisu bili iz džemata Bajvati, najčešće riječima: “Onakav domaćin, teško će se ponoviti. “Sve je to nasljedstvo velikog vjernika i džometa hadžije Kasima o kome ćemo također drugom prilikom pisati.

O Mehmedu bi se zasigurno moglo još mnogo toga napisati ali za ovaj put nek bude ovoliko.
Neka Gospodar bude zadovoljan životom rahmetli Mehmeda, neka ga uvrsti u društvo dobrih Svojih robova i neka ga miluju dove njegovih čestitih evlada.

16 dec
Vijesti, Vijesti HERTZ

ĐURO NIJE DRUGARSKI

Reagiranje na kolumnu Đure Kozara “Stranputica Pašage Mandžića”,, Oslobođenje 07.11.2021 godine”

 

Priča oko Pašage Mandžića očito i dalje pobuđuje interesovanje mnogih. Ne znajući ko je i s kim bio u ideološkim i drugim vezama, nerijetko budemo iznenađeni reakcijama pojedinaca, ničim izazavanih. Javio se i Đuro Kozar,  kolumnista i analitičar Oslobođenja, te je iznio svoju opservaciju pod nazivom “Stranputica Pašage Mandžića” (sam naslov je u najmanju ruku pristrasan i primjer kontinuiteta već dobro poznate snishodljivosti). I gle, baš onako u šamanskom maniru zaključi u samom naslovu da je Pašaga izabrao stranputicu?! Sa kojim pravom on njegov politički kraj svodi pod stranputicom?

 

Samo su izgleda njegove partijske kolege, po istoj logici na pravom putu. Ne ulazeći u intimu i dublju analizu lika i djela Pašage Mandžića ispade da su njegovi partijski drugovi uhodili Pašagu, tako da sada kada isplivaju neki detalji, znamo tačno u koja doba je išao u toalet po rad sebe, šta je volio, a nije smio, šta nije volio, a trebao je i samo je pitanje kada će isplivati detalji šta je radio u spavaćoj sobi. U svojim osvetničkim namjerama i beskurpuloznosti nikada nisu vodili računa o njegovoj porodici koja se itekako povukla iz javnog života nakon silnih poniženja. Mene interesuju jesu li po istoj matrici ucjenjivali i Mešu Selimovića i Ismeta Mujezinovć slikara koji se u ratnim četrdesetim  našao u Vozućoj na pogrešnoj strani. Mišljenje i biografske crtice iz života Pašage od strane njegovog sina su za progonitelje irelevantni i sve se svodi da je drug Pašaga u neka doba prekršio zavjet i zalog ŠUTNJE koji je trideset i kusur godina trpao u sebe. Pokazalo se da je jedna od najvećih podvala 20. vijeka svakako komunizam, to strašno zlo pokazalo se kao opijum za hude narodne mase, koje je ukratko imalo za cilj da sruši Kraljevine širom Evrope, od Jugoslavije do Rusije i  drugih država u kojima se ukorijenila rigidna vlast koja je zanemarivala sve što je imalo veze sa Bogom. Ne ulazeći u ideološki narativ i pozadinu uvjerenja Pašage Mandžića, naivno je vjerovao da i drugi gaje slične ideale, naročito one romantičarske o jednakopravnosti. Ako znamo za njegove neosporne liderske, organizacione,  graditeljske i druge uspjehe, nema sumnje da je izazivao zavist i ljubomoru svojih partijskih drugova. Ko su ustvari bili drugovi Rodoljub Čolaković, Cvijetin Mijatović, Franjo Herljević, Todor Tošo Vujasinović, Tempo, Valter, Braća Vokić? Ovdje je ozrenska komponenta naročito interesantna iz više razloga. Te ljude je često viđao na frontu i na teritorijama gdje je uporno podizao partizanski ustanak. Jedan od najeksponiranijih svakako je bio Todor Tošo Vujasinović, kojeg dobro možemo upratiti kroz njegovu knjigu “Ozrenski partizanski odred”.

 

Evo  sada  dok ovo pišem prisjećam se slike i opisa narodnog heroja Miloša Kupresa njegov ubilački sjaj u očima dok vršlja po živiničkim selima (čini mi se da je Turija selo u pitanju) nadomak Ozrena. Slično i sam Tošo Vujasinović opisuje njegov nepromišljeni i suludi potez nakon neuspjele već ranije dogovorene  koordinacije sa četnicima.

 

Knjiga je očita kamuflaža i relativizacija četničkih orgijanja i zločina na zavidovićkom, maglajskom, olovskom i širem ratištu. Ono što je očigledno i što sam Vujasinović ne krije, jeste da je praktično do pred sami kraj rat surađivao sa svojom četničkom bratijom. Njegovo skoro pa hladno gledanje na zločine Račićevih četnika koji su kažnjavani, u vrh glave šamarom, prutom ili nogom po turu. Ovaj… vjetar, probisvjet i redikul skoro se nije ni osvrtao na svirepo umorene Bošnjake od Vozuće, preko Careve Ćuprije i Olova koje spominje i koje je lično vidio Mandžić. Nije, da se ne bi zamjerio “Č” komponenti. Ideološki ovaj propust se može opravdati time da se Tošo pravio tošo tj. da je pogrešno razumio da proleter znači da samo treba proletiti u duhu knjige Arsena Diklića “Ne okreći se sine”. Zato su se beskompromisno i na vrlo perfidan način obračunali sa Zaimom Kapetanovićem (čudo od djeteta vozućkog kraja koji se nije prezivao Mostarlić!) i Muhamedom Hadžiefendićem, vođama muslimanskih milicija, koji su se uspjeli oduprijeti četnicima i partizanima. Oni su svojim vojnim umijećem sačuvali živote muslimana sjeveroistočne Bosne, da ne dožive sudbinu istočne Bosne, gdje su se tokom drugog svjetskog rata dogodile desetine krvavih pokolja slične Srebrenici. U najmanju ruku oni i njihovi vojnici nisu bili antisemiti niti su sami znali šta to znači.

Poznato je kako je slomljen otpor tzv. Hadžiefendićeve legije, tako što su partizani najbliže potomke pripadnika legije (braću, sinove, rodbinu) mobilisali i poslali jedni na druge, da se međusobno poubijaju (jer im četnici nisu mogli ništa), kao odmazda za četničke gubitke u  napadima na sela i gradove u kojima su Bošnjaci bili većina. Komunisti su svojom rigidnom propagandom ove bosanske vitezove, čak i kod većine Bošnjaka predstavili  kao fašiste i zamjerena im je saradnja sa NDH. Greška i jeste ako posmatramo sa ove vremenske distance. Sa kim su to oni trebali surađivati, ne hvaleći pogrešnu ideologiju NDH, u borbi za biološki opstanak Bošnjaka? Mislite da nepouzdani partizani ozrenskog kraja su mogli spriječiti napade četnika?

 

Poznato je da su četnici Goluba Mitrovića držali šume od Ozrena do Tarčina (gradske sredine po zajedničkom dogovoru bile su pod partizanskom sferom uticaja) i da su snadbjevali ogrjevom, kako  partizane, tako ostali narod gradskih sredina. Srpski seljaci koji su bili pod zaštitom četnika slobodno su mogli svoje proizvode prodavati po pijacama. To su dogovori partizana, odnosno njihovih vođa Vladimira Perić Valtera i sarajevske ilegale sa četničkim vojvodom Golubom Mitrovićem. Čitav gostovićki bazen je radio za njemačku vojnu industriju u Krivaji, Zavidovići, što je prestiglo kvote, a kao dobri “menadžer-domaćini”  nudili su i ostalim kupcima. Svi radno sposobni četnici su bili uključeni u tu operaciju. Ove moje tvrdnje nisu nove i zato imaju  dokumenta i potpisani ugovori. Historičar Rasim Hurem je vrlo detaljno pisao o tome. Jedni su bili uključeni u sječu, drugi u obezbjeđenje pruge i transport sirovina. Ako pitate domaćine Srbe ovog kraja, da li je bilo partizana u Gostoviću, sa gnušanjem će reci da nije. Sjećam se dobro kao osnovac jednog planinarskog izleta na planinu Klek i historijskog časa Danka Ćirkovića, koji sebe opisuje u svojim zapisima kao maloljetnika, koji je pomagao ocu u sječi šume za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nas djecu je indoktrinirao pričom kako je u rejonu Grabovice zarobio ustašu koji je zabio glavu u snijeg i digao ruke u zrak u znaku predaje. Zamislite da i najugledniji intelektualci u Zavidovićima poput prof. Rizaha Odzečkića glorificiraju partizanskog komandanta Zekića kao oslobodioca Zavidovića. Čovjeka koji je u svom kraju Birču, Šekovićima, prema svjedočanstvu činio zločine nad Bošnjacima. Pred kraj rata, 1944. godine on  ašićare pređe u partizane napiše memoare, krvavu prošlost kao gumicom obrisa. U susjednom Žepču u onom sistemu nikada nije proslavljan Dan oslobođenja za razliku od Zavidovića (14. april je bio Dan oslobođenja Zavidovića, po tom datumu je nazvana i tvornica zaštitne opreme).

 

Da bi čitaoci imali jasniju sliku o stanju i prilikama u krajevima, gdje je operirao Toša i njegova družina, prepričati ćemo njegov memoar vezano za napad na voz u mjestu Čardak, koji je iz gostovićkog kraja snadbijevao oblovinom Krivajina postrojenja u Zavidovićima. Trojica drugova  koji  su izveli diverziju kao primjer neustrašivosti taj dan su:

 

  1. pristupili partizanskom pokretu,
  2. isplanirali diverziju,
  3. izvršili diverziju,
  4. poginuli u toj diverziji.

 

Četiri u jedan, pa ko ne bi napisao dobar scenarij na ovakvu priču i poput Valtera zadivio prijateljsku Kinu. Meni i mojoj porodici, druže Kozaru, najbolnije iskustvo iz Drugog svjetskog rata je vezano za hladnokrvno i mučko ubistvo Mehmeda Fazlića 15. maja 1942. godine a koji je brat moga dide Kasima, jetime Salke Fazlića koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Tragovi vode do partizana. Sa četnicima smo imali manje problema.

Možeš li druže Kozar kao analitičar istražiti objektivno i nepristrasno, stranputicu Todora Vujasinovića i njegovih havera (njegovih istomišljenika)? Da li su oni od 1941-1945. bili na stranputici ili na načelima Marksa i komunističkog manifesta?

 

Meni ni danas nije jasno zašto je Franjo Herljević napravio dom u Kamenici (poznato vikend naselje i izletište Zavidovićana)? Jel’ da tamo utvrđuje komunističko gradivo ili da nakon lova priređuje pijanke i orgijanje? Ne bi iznenadilo da su tamo isplanirali i lov na „neistomišljenike“. Nažalost u posljednjem ratu, dom je bio mjesto gdje su zatvarani i ubijani civili zatvorenici.

Je li iko razuman može prihvatiti činjenicu da su proleteri poglavito sa Ozrena i Majevice bili ideolozi i i prevaspitači tuzlanskog muslimanskog naroda koji su od jedne muslimanske zajednice koja je bila  privržena svojoj  vjeri islamu, dobro poznatim komunističkim terorom i drilom postali komunisti tako doprinoseći crvenoj noti i agendi Tuzle i okoline. Da podsjetim taj fatalni Ozren bio je i ishodište granate koja je 25. maja 1995 godine na tuzlanskoj kapiji pobila tuzlansku mladost na Dan mladosti, na rođendan vođi kojem se tog dan potvrđivao status kultne ličnosti i vjernost njegovom pravom putu. Čudne li simbolike odmazdu su izvršili djeca I potomci, zulumćara iz Drugog svjetskog rata postavši najodaniji čuvari sistema i vrijednosti (Novaka Đukić i ostalih oficira JNA školovanih od narodnih para). Žalosno je da su roditelji stradalih platili tu istu granatu koja im je ubila djecu. Tuge li goleme.

 

Da zaključim, Pašaga Mandžić (kao i muslimanski intelektualci i gospoda iz “ tuzlanske grupe” Burek, braća Čokić, Delibegović) je kroz godine progona, kao jaka ličnost, uvidio zablude i laži ideologije za koju se borio i zalagao. Znao je za dvostruke uloge i nečasna djela svojih nazovi drugova iz NOB-a. Zato  je postao opasnost ljudima koji nikada nisu iskreno vjerovali  u tekovine NOB-a, ma oni su se šprdali s tim.

 

Đuro, malo je  kazati da nije drugarski, već krajnje je cinički i ponižavajuće nazvati Mandžićeve prijatelje ”neprijateljskom skupinom”. Ali  eto sudski spisi tako govore i ne trebamo po tebi ulaziti u meritum stvari. Dobro. Razumjeli smo poruku. Ne moraš ništa kazati i ovo moje pisanje je očigledna neprijateljska djelatnost. Znaj da me duša kao i mnoge boli za nevino stradalim u Drugom svjetskom ratu i postratnom periodu.

 

Ovako je govorio Salih Burek prijatelj Pašage Mandžića jedan od najvećih intelektualaca “Bošnjaka” koji je hiljadu puta poželio smrt tokom svoje “stranputice”: Žilavi su to ljudi, očima kad se pogledaju, znaju šta treba da urade za “svoju stvar”.

 

“U prisjećanjima zatvorskih dana Salih Burek je nosio nekolika slika košmara koje ga nisu napuštale do kraja života. Prva je ona da se u zatvorskoj sobi sa 170 zatvorenika, posuda za obavljanje nužde tokom noći, kibla kako su je zvali, nalazila tik uz njegov krevet, pa se može samo zamisliti poniženje koje je noću doživljavo.” (Iz knjige “Tuzlanski procesi 70-tih godina XX stoljeća”, prof.dr. Kadrije Hodžića)

 

Druže Đuro savjetujem da malo istražiš ozrenske prvoborce i  njihov mentalni sklop. Najlakše je koristiti reciklirane tekstove intelektualaca koji ni sami ne razumiju što su pisali niti vjeruju u to.  Drugarski te savjetujem da ne bi fulio temu, da ne bi lutao i upao u zamku ideološke naravi oni se nisu razilazili, svađali i međusobno ubijali radi nepoznatog (radi komunističkih i socijalistickih ideala) nego su se ubijali i krvili  o poznatom, a to su:  zavist,  svađe, nesporazumi uzrokovani benifitima to jest “pinki” za drva (što u ćutcima, što na panju) provizijama na seljačke proizvode na sarajevskim zeničkim, visočkim  pijacama (siru, mlijeku, mesu i loju..). Da ne zaboravim neizbježne međe, sitne seoske krađe i marifetluke.

Ismet (H) Fazlić

11.12.2021 godine

Srdačan pozdrav!

09 dec
Vijesti

BEKTIĆA BRDO U PROŠLOSTI

Položaj ovog brda najlakše ćemo opisati kao dominatni brežuljak, ispod kojeg su prema dolini Gostovića plodne njive i oranice. Sa sjeverne strane prema planini Klek uokviruju ga Menjača i Golo brodo. U novije vrijeme, naročito 70-tih i 80-tih, njeni stanovnici dobrim dijelom su se raselili i napravili kuće bliže putnoj komunikaciji koja vodi do Zavidovića. Na sunčanim njivama i riječnim lukama obrazovali su naselje Ornice.
Ono što ovaj izuzetno lijep predio geografski dijeli u odnosu na susjedna sela Lijevču i Sinanoviće su dva bezimena potoka. Iako bezimeni odvajkada su bili neka vrsta graničnog pojasa. Prvi bezimeni potok koji izvire ispod Golog brda protiče lijevom stranom (toka) u odnosu na staro selo Sinanoviće, novu džamiju i uliva se na osmom kilometru u rijeku Gostović. Ovaj bezimeni potok je i granica džemata Bajvati čije su granice ostale nepromijenjene prilikom uspostavljanja katastarskih općina za vrijeme Austrougarske Monarhije (1878-1918 godine). Drugi bezimeni potok pozicioniran prema Lijevči je u sjeni brdovitog predjela znakovitog imena Zakrst. Ime ove uzvisine nastalo je najvjerovatnije prilikom uspostave teritorijalnijh jedinica u vrijeme austougarske uprave ili za vrijeme Kraljevine SHS. Krstovi su baš kao i danas (aludiram na krstove na teritoriji koji su za vrijeme rata bili pod hrvatskom vojskom) simbolizirali granicu pod kotarskom upravom Žepče.
Za vrijeme Osmanske vlasti prostor Bektića brda ili Sinanovićkog brda je pripadao Malić Begu iz Žepča. U to vrijeme kod Bega Malića u Žepču radio je čovjek po imenu Bego. Bio je po priči naočit, pametan i razvijen čovjek. Beg Malić mu je dodijelio dio svog posjeda na Mahoju na prostoru Žubera. Poklonjena zemlja od strane Bega Malića je na neki način Begu kutarisala sluganstva i on je mogao slobodno da upravlja svojim posjedom. Bego je u mđuvremenu sagradio kuću i počeo se baviti stočarstvom.
Hajdučija i pljačka koja je na ovim prostorima vijekovima bila prisutna, prije svega zbog blizine karavanskih drumova kojima su se kretali karavani nije zaobišla ni Begu. U jednom takvom komitskom ili hajdučkom pljačkaškom pohodu došli su na vrata Begi i tražili zlato, stebro, nakit, bakarno posuđe. Bego se usprotivio prilikom čega su mu komite nanijele teške povrede. Pao je u nesvijest. Komite su ga zakopali u đubre kod štale misleći da je mrtav. Tako zakopan u đubretu nakon određenog vremena, Bego se osvijestio, pridigao i uspio sačuvati živu glavu.
Kada je prizdravio otišao je u Žepče kod Malić Bega ispričao mu što se desilo. Beg mu je ponudio manji posjed koji se nalazio u Žepču kod podvožnjaka na putu Zenica-Maglaj. Posjed mu se ucinio malim i zamolio Bega da mu da posjed gdje može da se bavi stočarstvom. Beg se dosjetio da je prostor u Gostoviću između dva bezimena potoka pogodan za njega. Begi se svidjela ponuda te se naseli na sinanovićkom brdu i tu napravi kuću.
Nije poznato je li Bego po naseljavanju tih prostora uzeo prezime Mahovac tj. po Mahoju mjestu koje je prvobitno naselio. Pošto je važio za čovjeka koji je imao najveći posjed u okolini, mještani gostovićkih sela zvali su ga Bekto, što je značilo umanjenica od riječi beg. Od tada je sinanovićko brdo prozvano Bektića Brdo. Vremenom se porodica širila pa se po Begi Mahovcu selo prozva Bektići. Kao uspomenu na svog rodonačelnika porodica Mahovac i danas njeguje porodično ime Bego.
Poznato je da su u Bektićima živjele porodice Mahovac i Zambaković. Prema pričanju Mahovac Hilme, na prostoru sinanovićkog brda ranije su živjeli Omeraševići koji su se najvjerovatnije zbog kuge iselili na prostor današnje Lijevče.
Kao dokaz on navodi da je na sinanovićkom brdu bila stara šuplja lipa koju su zvali Omeraševića lipa.
U blizini Bektića nalazi se lokalitet Čimenjak gdje su se nalazili stećci. Nije mi poznato u kakvom su stanju danas.
Prema narodnim pričama pod jednim stećkom se nalazilo zlato.
Selo ima tri izvora: Mednjača, Kruška-Studenac i izvor Golo Brdo.
Groblja u zaseoku Bektići su groblje Ravan gdje se kopaju Mahovci i Zambakovići. Na groblju Vis kopaju se mještani Sinanovića i Bektića.
Struja u selo dovedena je 1966. godine. Put za selo je urađen 1973. godine.
U Prvom svjetskom ratu poginuo je Musto Mahovac.
Za vrijeme agresije 1992-95 poginuli su:
-Mahovac Salko (rođen 30.09.1950. – poginuo 25.07.1993. godine)
-Zambaković Ferid (rođen 14.12.1961. – poginuo 16.06.1995. godine)
-Mahovac Sinan (rođen 12.05.1955. godine – umro 26.11 1996. godine)
pripremio :
Vellezi Udrinski
Ismet (H) Fazlić
04 dec
Vijesti, Vijesti HERTZ

Šehidi, hej miljenici

Mi plačemo,vi radosni, dunjaluk je varka svakom… stih je jedne predivne ilahije koja je posvećena šehidima a koju je interpretirao naš veliki znalac hafiz Aziz Alili, a mi smo je imali priliku uživo da slušamo od istoimenog izvođača na svečanom otvorenju Herca i ljiljana zahvalnosti.
Ova ilahija srž poruke crpi iz riječi Uzvišenog Gospodara, iz plemenitih ajeta časne sure Ali Imran,”..Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao..”.
Spominjanje šehida uvijek je budilo pomiješane osjećaje tuge i radosti. Tuge, zbog ranog odlaska naših očeva, sinova, braće a radosti, što vjerujemo da su oni danas sretni, radosni, trudom svojim zadovoljni. “Samo će šehid poželjeti da se vrati pa da ponovo pogine zbog počasti koje uživa kod Gospodara”( hadis ).
Sjećajući se naših bajvatskih šehida osjećaji su zaista duboki. Gledali smo njihove porodice u golemoj žalosti. Djecu bez roditelja, bez babe najvećeg oslonca. Roditelje bez evlada, nekada i sina jedinca.Teško, ali nakon teškoće doći će olakšanje, onda kad bude najpotrebnije. Čekat će šehidi svoje najmilije pred džennetskim kapijama.
Mi ih u Bajvatima imamo dvadeset dva. Poput tespiha nanizane od osamnaest do četrdeset šest godina. Svi nekako posebni, svi dragi o svakome samo lijepo znamo. Ja, kao dječak sa nepunih četrnaest godina uspio sam da sačuvam sjećanja na svakoga od njih. Neka sjećanja su jasna poput najljepšeg sunčanog dana, druga su maglovita ali ostala su, urezana su negdje u podsvjesti. Sada sa ove tačke gledanja, kao neko ko je ušao u zrele godine najbolje vidim i najjasnije razumijem težinu njihove žrtve. Posebno onih među njima poput Nijaza, Ismeta, Brajke jednog i drugog, Fadila, Asima, Smaje, Ramiza, Hasan, Šefika, koji su ostavili evlade iza sebe, jetime. Spomenuti Hasan je morao da ide a samo je jednan mjesec još trebao da mu se rodi evlad. Rodio se sin i njemu su dali ime Hasan..Volio je naš Resul jetime, volio je sve a posebno jetime onih svojih drugova koji su ginuli u borbi za vjeru, čast i domovinu. Prijetio je svakome božijom kaznom i ljutio se na njega, ko glas povisi na jetima.
Danas 4.decembra, kada zvanično obilježavamo Oslobođenje Gornjeg i Donjeg sliva Gostovića, želim da se još jednom sjetimo svakoga od naših šehida. Spomenuo one koji su imali vlastite porodice, a sada ću nabrojati i vratiti sjećanja i sebi i vama na Vahidina, Ismeta, Mihreta, Begou, Mirsada jednoga i drugoga, Sifeta, Izeta, Sinana, Nedžada, Sabahudina, Azema,
mladost naših Bajvata, zlatne jabuke, sve ljepši od ljepšega. Tuga jeste velika, ali radost je veća.
Hvala našim šehidima. Hvala im za slobodu u kojoj uživa današnja mladost i mještani Zavidovića. Neka ih Gospodar nagradi najljepšim džennetskim nagradama.
Hvala iz dubine duše i svim našim borcima, gazijama. Hvala Hasanima, Senadima, Mirzetima, Kasimima, Dževadima, Esadima, Meski, Nezirima, Nedžadima, Enesu, Nedžibu, Ensaru, Zahidu, Omerima, Sifetima, Rifetima, Fikretima, Ramama, Sinanima, Jusufima, Seadima, Jasminima, Ševalu, Ismetima, Ramizima, Salimima, Rasimima i ovako bih mogao nabrajati dok ne bi pobrojao sve muškarce naših Bajvata. Neka mi halale oni koji misle da sam trebao spomenuti njihova imena a nisam pomenuo. Pomenuta imena su spontano dolazila i pisana. Istna zasluga je nekih veća, nekih manja a onda bih trebao nabrajati imena svih naših hrabrih majki i njihovih čeličnih srca, koje su pripremale, otpremale i dočekale svoje muževe, svoje evlade.
Hvala Bogu što smo Bošnjaci, muslimani.
Hvala iz dubine moga srca našim šehidima. Hvala našim borcima. Hvala našim majkama.
Srest ćemo se ponovo jednod dana na izvorima džennetskog vrela, Kevsera.
Nek nam Bog čuva našu Bosnu.
Da su mrtvi ne recite, za šehide za plemiće svi su živi, nasmijani samo oči to ne vide.
Šefik ef. Fazlić
03 dec
Dzemat Bajvati i Beše, Vijesti

OBILJEŽAVANJE DVADEST I DEVETE GODIŠNJICE OSLOBAĐANJA GOSTOVIĆKOG KRAJA

Draga braćo, danas je petak  treći  decembar 2021. god. i  samo jedan dan nas dijeli od  dvadest i devet  godina kako je oslobođen Čardak ili Deveti kilometar. Tog  četvrtog  Decembra 1992.god. osvanuo je petak. Sunce nije  čestito ni izašlo. Tog jutra u 7.30 h  se  zvanično obznanilo da je oslobođeno tada najjače  četničko  uporište a naši hrabri mudžahidi nastavili sa oslobađanjem teritorije prema Kamenici. Sa četvrtog na peti Decembar  život je dao naš džematlija Brajko Fazlić a on je jedan  od dvadest i dva  naša poginula borca, šehida koji su svoje živote dali  za odbranu naše domovine.  Četvrti decembar je označen kao dan kada je oslobođena i osvojena prva najveća teritorija u Bosni i Hercegovini .

Prije rahmetli Brajke, krajem mjeseca Novembra, tačnije 29.11.1992.god.  rahm. Ismet Mujanović je uklesao život  u odbranu svog topraka, dini islama i domovine.Prije njih  u mjesecu  Augustu  živote su dali rahm. Azem  Polič. Nijaz Buljubašić  11.11.1992. god. Poslije Smajo Aličković. Nakon njih u ‘93 godini živote za odbranu domovine položili su, 26.06.1993.god. Mihret Buljubašić 30.06.1993. god. Bego Buljubašić. Zatim  26. 07.1993. god. Vahidin  Fazlić. Krajem  septembra  Asim  Fazlić. U oktobru ‘93. god. Sabahudin  Fazlić  u novembru  Fadil Polić. U 1994 god. živote su dali : Buljubašić Šefik, Ismet Brković, Ramiz Prijić, Brajko Fazlić, Sinan Redžić  i Nedžad Bjelić. I na kraju  ‘95- god.  Hasan Buljubašić  Mirsad  Buljubašić, Izet  Fazlić i još jedan  Mirsad Buljubašić, Sifet  Brković.  Nadam se da sam Vam  nabrajanjem ovih imena a ona se nalaze na ploči šehidske spomen česme u haremu ispred džamije a svi vi ste mogli biti zajedno sa njima i na ploči i u mezaristanu, ali nije takva bila odredba, barem malo osvježio  sjećanje na  čestite  insane šehide i  produžio pamćenje njihovih imena i likova. Neka Uzvišeni primi naše Šehide i neka ih uvede u obećane džennetske perivoje . Sve džennetske duše su  čiste, lijepe, nasmijane ali posebno lijepe li su duše šehadetom namirisane . Činim dovu Uzvišenom  da sve naše borce mudžahide, gazije, zaštiti od dunjalučkih probIema i podari svako dobro, života i zdravlja na ovom svijetu a poslije ih nagradi obećanom nagradom . Dvadeset devet godina je prošlo od kako smo se mi  Bošnjaci muslimani u ovim krajevima odbranili i uz Allahovu dž.š. pomoć  pobjedili i osigurali opstanak na ovim prostorima.

Na žalost ova veličanstvena pobjeda  i njeno obilježavanje  i  ove godine, što zbog zbog virusa korone, što zbog neimanja volje da se to izdigne na nivo koji ovaj događaj i zaslužuje,  svesti će se samo na učenje  Jasina  i kratak vjerski program poslije Džuma namaza u džematu Mahoje, polaganje cvijeća  šehidima istoimenog džemata, sela, mjesne zajednice i obraćanja domaćina i nekog od gostiju. Sva ta spomen obilježja koja kao i  jetimi, siročad, počesto zapuštena u nebrizi svih nas, jer kao da  ne pripadaju nama a opet   ne dižemo glas ne osuđujemo nerad ljudi koji su dio sistema koji bi morao da vodi brigu o njima. Ta šehidska spomen obilježja morala su da budu najljepše, najfinije, najuređenija mjesta uz naš kraj, pored kojih bi se s ponosom i poštovanjem prolazilo a ne da od decembra do decembra, vape i zazivaju makar malo suosjećanja. Zato ja danas, u ovom mubarek danu i sa ovog časnog mjesta pozivam sve nas a onda i sve ljude uz dolinu gornjeg i donjeg gostovića da se prekine sraman odnos i nebriga za svako spomen obilježje našim šehidima  a posebno spomen obilježje svim našim Šehidima na Osmom kilometru uz Gostović, opet, posebno onima koji su se gurali i guraju  u mjesne zajednice i u općnisku vlast  i onima koji su i danas tu, iznađite novu lokaciju,  napravite novo spomen obilježje, gdje će se držati historijski časovi, napravite spomen sobu naše borbe za opstanak, zabilježite i u njoj napišite imena svih naših boraca, neka na njih budu ponosna i njihova praunuča. Ako nećete, ako ne znate, ne umijete, volje nemat, povucite se gospodo, ima onih koji će to preuzeti i i rado  uraditi na opće zadovoljstvo prvo šehidskih porodica, zatim boraca a onda i svih stanovnika gostovićkog kraja. Nekada se stidljivo pokušavalo ovo obilježavanje podići na veći nivo  međutim zadnjih godina  cilj je samo  da to prođe a ovaj virus je došao kao kec na desetku. Kad nam je takav odnos prema svetinji  a šehidska obilježja imaju  takve odraze, onda nije čudo što smo kao kraj gurnuti u prikraj i služimo samo za korist  a niko ništa ne ulaže u nas.

Svako mjesto i vrijeme ima svoje ljude o kojima povijest piše i o kojima će pisati. Ljudi, koji su se žrtvovali za svoj narod,  koji žive kako bi služili narodu u ime Allaha. Ljudi, koje je Allah počastio da i poslije smrti budu živi u dušama ljudi, te da ih se ljudi u različitim periodima sjećaju po dobru i uče im dove, kao jednu vrstu zahvalnosti za njihov doprinos čovječanstvu općenito, u ovom slučaju nama bošnjacima, gostovićanima, zavidovićanima posebno, eh takvi ljudi su i naši šehidi, naši boric. Takvi ljudi su dakle tu oko nas, među nama.

Nikada braćo, Allahov resul  nije zaboravio  žrtvu njegovih boraca  i nikada nije prestao misliti o njima. I zbog te njihove  žrtve, prelazio je  preko dunjalučkih prekršaja. Govoreći, oni su učesnici  tih i tih bitaka  i možda im se zbog tog Allah dž.š. smiluje. Onda je tom pravcu  izrekao mnoštvo hadisa koji govore o veličini borbe  i boraca na  Allahovom putu. Ni mi po uzoru na Resullaha  nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu naših Šehida i  boraca, koju su radi svoga dina, domovine, porodice, dostojanstva dali život. Ne smijemo zaboraviti žrtvu  naših očeva, majki, braće, sestara, svih onih koji su se hrabro svojim životima borili za naš opstanak na ovim prostorima. Ne smijemo ih nikada zaboraviti, oni nam moraju opomena biti. Vođeni snagom vjere i bratskim jedinstvom, tada ste se  žrtvovali i bili ste spremni da žrtvujete i svoje živote. Da  Vi . Većina vas ovdje prisutnih. Danas vam to ne vide ili jedva da vide ali i ne moraju. Vaša borba je bila trgovina sa Allahom dž.š. u koju ste uložili živote svoje i imetke svoje a on Uzvišeni zauzvrat vam je obećao džennet i to obećanje je zabilježeno i verifikovano u tri velika kitaba, Tevratu, Indžilu i Kur’anu. Zato se tome radujte i tu nagradu isčekujte  a nepravednike čeka zaslužena kazna.

Znate braćo , borba je odlika hrabrih i neumornih za neke rat nije počeo ni onda kada su topovi pucali  za druge se rat nije završio ni onda kada su topovi utihnuli. Svaki istinski vjernik, gazija, bošnjak još uvijek bije bitke i svojim djelima svjedoči, da je mu'min, gazija, bošnjak od vajkada uspravan  i tako mora ostati za ebeda. Ako ga nekada i vidite pognutoga, znajte da on to na sedždu uzvišenom gospodaru pada jer  nema drugog razloga. Najbolji dokaz da će Države Bosne i Hercegovine inšaAllah biti i da će ona ne samo preživjeti, već da će uz Allahovu pomoć postati funkcionalnom i naprednom Zemljom je i taj da ovu Zemlju stoljećima uništavaju, svojataju, dijele, pljačkaju, prodaju, izdaju, predaju i poklanjaju, a ona i dalje opstoji i preživljava, što je kader Allaha, subhanehu ve te'ala, Koji upravlja kosmosom i Koji će nadamo se dati da naši potomci budu svjesniji i savjesniji od nas i Koji će Svojom Svemoći naše neprijatelje ostaviti bez pomena, a oni drugo i ne zaslužuju!

Ova Zemlja braćo moja je sama po sebi keramet, jer je gotovo niko od ljudi ne brani, niti čuva, a ona ipak Allahovom, dželle še'nuhu, voljom opstoji i prkosi dušmanima. Ona Allahovom, subhanehu ve te'ala, voljom siguran sam ne opstoji na odlučnosti i principijelnosti naših političara, ne opstoji ni na moralu nas koji tumačimo vjeru, niti onih koji se ubiše u prsa da su veliki muslimani, ne opstoji ni na ekonomskoj snazi Bošnjaka, već opstoji voljom i svemoći Gospodara nebesa i Zemlje, na rijekama čiste šehidske krvi, dostojanstvenom i moralnom borbom naših gazija, dovama, suzama i moralu naših dobrih majki i očeva, suzama, nadama i željama jetima, mnoštvu obespravljenih i ucvijeljenih Bošnjaka. Možda nikada nije bilo važnije da istaknemo herojsku i pravednu borbu našega naroda, koji se sa svih strana borio s daleko jačim i višestrukim nadmoćnjim neprijateljima.

Održavati sjećanje na borbu koja se vodila i pobjedu koja je izvojevana ima smisla samo onda ako se preko tog sjećanja oživljavaju ciljevi i vrijednosti za koje se borilo. Sloboda, dostojanstven život u miru su vrijednosti oko kojih se borba vodila po cijenu života. Poslije vjere u Boga i Njegova Poslanika ne postoji ništa svetije na dunjaluku za ljude od slobode, dostojanstvenog života u miru. Allah nas podučava da to nisu vrijednosti koje se lahko ostvaruju i da njihov gubitak ima nesagledive posljedice po cijelu zajednice. Mi uz ovaj kraj jesmo pobjedili dušmane ali rušimo i uništavamo sami sebe, na koje načine, znamo mi to  dobro, jer mi rješavamo te nejednačine, sa koliko god nepoznatih bile, one su našim srcima izgleda, plaho mile.

Čestitam vam braćo, na ovoj velikoj pobjedi. Koliko je ona velika, znali bi da smo je izgubili!! Čuvajmo i njegujmo ove historijske momente, zarad budućnosti i generacija koje dolaze. Ostanimo uspravni, dostojanstveni, ne ide se pognute glave ispod zvijezda, zvijezde svakako dokučit nećemo ali u zemlju propast itekako možemo,  Allah je taj koji određuje i nafaku daje.

Gospodaru naš, podari nam obilnu nafaku, sigurnost u domovini i neizmjerno zadovoljstvo u našoj djeci, porodici i onome čime si nas obdario! Gospodaru naš milošću Tvojom, te kravlju šehidskom i hrabrošću gazijskom, očuvali smo našu voljenu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Gospodaru naš zbog krvi šehida, žrtve gazija, suze jetima i uzdaha majčinskoga ne dozvoli da dušman ovlada nad nama, učini, da naša domovina postane mjesto lijepog, ugodnog i mirnog življenja i sačuvaj je do kijametskoga dana. Prije svega, pomozi nama, da popravimo sebe, naša stanja i halove.  Amiiin.

 

IMAM, HATIB ŠEFIK EF. FAZLIĆ

U BAJVATIMA, 03.12.2021.G.

02 dec
Dzemat Bajvati i Beše, Vijesti

Gluhić ( rođ. Polić) Rasma

Poštovane džematlije, braćo i sestre sa velikom tugom vas obavještavamo da je na Ahiret preselila naša poštovana i draga džematlijka i sestra u vjeri, Gluhić ( rođ. Polić) Rasma.
Informacije o dženazi možete pročitati na plakati.
Molimo Uzvišenog Gospodara da je nagradi za dobra djela a oprosti joj grijehe i loše postupke i u džennet je uvede!!
Neka Milostivi Gospodar porodici, ožalošćenim, podari dosta sabura. Dijelimo tugu i bol sa njima!!

Rahmetullahi teala alejha rahmeten vasiaten..!!

DžENAZA ĆE SE KLANJATI NA MAHOJU KOD ŠKOLE.
02 dec
Aktivnosti, Aktivnosti HERTZ, Dzemat Bajvati i Beše, Vijesti, Vijesti HERTZ

Projekat “Park prijateljstva -Herc” Bajvati – Vrijedne ruke

Pokušaj zahvlanosti riječima za utkano vrijeme i ljubav u naizgled nemoguću misiju početkom proljeća je samo pokušaj .
Zahvalnost je imperativ koji treba da bude ugrađen trajno u naša srca za sve one koji su i minutu svog vremena utrošili u naš zajednički projekat “Park prijateljstva -Herc” Bajvati.
I Uzvišeni kaže ;”Tako mi vremena “pa tko smo mi da o vremenu drugačije mislimo.
Kada bi srca mogla da govore s koliko volje ,snage i radosti su svaki posao radila ,sigurno bi čuli najljepše zvuke ovog svijeta .
Mi smo jedno !
Mi imamo zajednički cilj!
Mi volimo našu zemlju !
Mi imamo radosti u svakom našem udisaju !
Mi smo zahvalni !
Jer tko nije zahvalan ljudima nije ni Uzivišenom.
U proteklom periodu svi ste se takmičili u dobru .
Svi ste ugradili sebe zauvjek u “Herc” a mi smo vam ne samo rječima zahvalni već srcima i dušom koje svijetle vašim imenima .
HVALA!!!!
24 nov
Vijesti, Vijesti HERTZ

Sretan 25.novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Dan državnosti BiH je potvrdio identitet i državnost Bosne i Hercegovine, obnovu hiljadugodišnje povjesne državne tradicije naše domovine, te očuvao njen identitet i učvrstio državno-pravni suverinitet.
SRETAN DAN DRŽAVNOST DOMOVINO
UG SRCE-HERC “Park prijateljstva Bajvati” i Džemat Bajvati i Beše

Dan državnosti Bosne i Hercegovine je praznik u Bosni i Hercegovini, koji se obilježava svakog 25. novembra.

Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine u 19 sati. Završeno je iste noći, 26. novembra, u 4 sata ujutro.

Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti.

Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ.

Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. novembar 1943).

20 nov
Aktivnosti, Aktivnosti HERTZ, Dzemat Bajvati i Beše, Vijesti, Vijesti HERTZ

Danas smo planeti Zemlji poklonili još jedan voćnjak

“Ako držiš sadnicu u svojoj ruci a nastupio je Sudnji dan i tada bez imalo dvoumljenja je zasadi “
Danas smo planeti Zemlji poklonili još jedan voćnjak .
Voćnjak su zasadila djeca iz sela Bajvati u parku prijateljstva “Herc” .
Mi ne možemo mjenjati svijet pričom o dobrim djelima već konkretnim primjerima biti inspiracija i poticaj drugim ljudima koji ne cijene blagodati koje nam Zemlja pruža .
Zasaditi drvo iz svih uglova gledanja je velik čin a posebno kada čista dječija srca ,posiju zrno ljubavi u zemlju koja nas drži ovakvi kakvi jesmo .
Danas smo zasadili voćnjak prijateljstva “St.Luis -Herc /Bajvati “
Naši prijatelji /prijateljice koji žive i rade u St.Luisu su poklonili u trajni vakuf Herc-Bajvati voćnjak koji če biti trajna spona dobra bez obzira na razdaljinu,vjeru ili bilo koju drugu razliku u životima .
Hvala i jednim i drugim za dobro koje smo danas poklonili planeti Zemlji .
«‹45678›»