Posts by admin

Brijeg je nekada bio neformalni informativni centar sela Bajvata. Tu su se osmišljavali seoski marifetluci, živo se raspravljalo o domaćoj i bjelosvjetskoj politici (Yutel je bio mala maca) a mene, ne znam zašto, prvo asocira na miomiris krompiruše iz skromnog doma naše sestre Mike.

Valjda je to ostalo u trajnom sjećanju jer u vrijeme ručka vraćao sam se iz čobanluka, gladan.

Nekih 80 koračaja od Brijega prema Kosi nalazi se Bajvatski potok.

Koliko puta sam ga preskočio? (Kad sam bio sit preskočio sam, a kad sam se gladan vraćao kulturno sam ga prešao sa kamena na kamen).

Bez šale, za one koji ne znaju, ako mislite da je korito potoka nešto posebno široko, to nikako.

Da li je bilo? To svakako.

Uz sami put nalazi se vodoskok. Voda pada sa neka dva metra izdubivši i obrazivši prirodno pojilo za stoku. Prisjetih se da je neko pričao da su iznad vodoskoka (bilo ih je više na kratkom rastojanju-slapovi) sa obje strane potoka bile sojenice naših predaka.Vjerovatno je bio i  mlin, kovačnica i šta sve ne. Dok sam pozicionirao gdje bio mogao biti mlin, obuzela me bujica emocija dok sam zamišljao rekonstruciju starog naselja.  Očito im nije falilo vode jer je tu voda bila čista, kaskadna i prilično plahovita. Bila je ustvari kao manja rječica, jer ako se sa ruba puta baci pogled u provaliju-vododerinu vidi se nimalo bezazlen uticaj jakih viševjekovnih voda.

Babo rahmetli  mi je pričao da je jedne prilike nabujali potok odnio kravu. Iznenadna bujica voda odnijela je jadnicu da se nikada nije našlo truplo.

Blizu potoka se nalazio se i vjerovatno prvi izgrađeni mesdžid u Bajvatima. Nehotice je  izgorio 1946.godine u velikom seoskom požaru. Ako krenemo dalje od potoka sa desne strane (nekada je bila sa lijeve, imaju tragovi) nalazi se Fazlića voda. Kaže nauka da voda dobija dobra ili loša svojstva onih slojeva kroz koje teče, a čovjek od podneblja i kraja u kojem je rođen.

O dobrim svojstvima vode bilo bi suvišno nabrajati, a loša svojstva iste te vode je bio uzrok smrti mnoge djece, naročito dojenčadi zbog njene zdravstvene neispravnosti tj. prisustva kobnih bakterija.

Idući dalje prema pikliću i kući Ibrahima- Bajima Fazlića, Bekirovog, sjetih se i nesreće osamdesetih godina kada se kamion pun crijepa strovalio u ponor Bajvatskog potoka.

Danima su mještani skidali dijelove sa kamiona.

Bilo je tu svakakvog materijala kojeg se vrlo dosjetljivi domaćini u selu iskoristili u svojim građevinskim projektima.

Savladavši piklić primjetim Pašu Fazlić najstariju našu mještanku, zamolim je da ispriča nešto iz svog života.

Evo priče:

Rođena je 09.01.1938. godine od oca Huse i majke Fatije. Osnovnu školu završila je u Čardaku i izdvajala se od ostale djece svojom bistrinom. Učitelji su je nagovarali da se prebaci u starije razrede što je odbila jer nije željela da ostavi drugove s kojim je počela školovanje. Zanimljivo je da je škola u Čardaku otvorena 1922. Godine, a njenih pet osnivača zajedno sa muhtarom iz Borovnice su bili nepismeni. Odluku o osnivanju su ovjerili pritiskom kažiprsta.

Dok sam slušao Pašino izlaganje posebno me dojmila sigurnost u govoru u kojem ona bez zamuckivanja iznosi detalje iz rane mladosti i iz Drugog svjetskog rata.

Sa bolom se prvo prisjetila pogibije brata Šehić Nezira i polubratića Šehić Himze na Kozari u Drugom svjetskom ratu. Prve racije i upadi četnika u borovnička sela za vrijeme II svj. rata nisu bili sa ubilačkim posljedicama. Zadovoljavali su se otimačinom,  sijanjem straha kod praktično nenaoružanog naroda.

Ona navodi jednu situaciju kada su četnici harali i vršili premetačine. Ušli su u kuću njenog djeda koji je ležao u krevetu i pokušaj jednog četnika da sa njega strgne ćebe kojim je bio pokriven. Odustao je kada mu je pretpostavljeni naredio da ostavi dedi ćebe. Najjeziviji trenutak kojeg se sjeća, iako dijete, je odvođenje njenog polubrata Ćašifa Šehića, njega su četnici odveli na obližnje Konjsko brdo. Onako svezanog su ga pomalo rezali i ubadali dok nije izdahnuo, njegovi krici i jauci su se čuli u selo.

Prisjeća se Paša i jedne dječije avanture kada su otišli do četničke kuhinje koja se nalazila malo izdvojeno od ostatka sela u kući Osmana Šehića. Kuhar je bio dobronamjeran i ponudio djeci kruh uz riječi da bi im dao i varivo ali nije gotovo.

Paša je tada prvi put u životu jela bijeli kruh i nikada nije zaboravila koliko je bio ukusan.

Na pitanje da li je pohađala mejtef (mekteb) kaže da komunisti poslije rata nisu dozvoljavali da se ide u mejtef. O vjerskom  životu u Borovnici brinuo se poznati i mudri Hodža Musafa-Musto iz Šehića i njegov sin koji se također zvao Mustafa.

U njenoj priči  posebno je bilo zanimljivo podsjećanje na riječi mudrog hodže Mustafe Šehića koji je u svom predskazanju  kazao:

”Kada bude treći rat Arapi će klanjati ikindiju na Đurića bari.”

(Đurića bara je dio Gostovića na putu za Kamenicu ,10 km od Zavidovića)

Dok je pohođala školu u Čardaku prisjetila se Paša strašne buke koja je prekinula dječicu u školskim klupama i izmamila napolje radoznale dječije glavice da vide o čemu se radi. Lokomotiva sa vagonima koja je prevozila trupce iz obližnjih šuma iskočila je iz šina i prevrnula u blizini škole. Srećom bez ljudskih posljedica. Djeci je taj prizor bio nezaboravan i nestvaran.

Paša se udala 1955. godine (imala je 18 godina) i punih 57 godina je živjela u braku sa Mustafom Fazlić. Rodila je devetero djece: Fatija, Huso (umro 2022 da mu se Allah smiluje) Ramo, Razija, Selva (umrla kao dijete od krzamaka) Sifet, Kasim, Begzada, Alija.

Kada je došla u selo Bajvati1955. Godine, u njemu je zatekla oko 500 mještana i bilo je 70 kuća. Staro selo sada ima 14 kuća i 48 stanovnika. Njen život kao i život ostalih mještana  protekao je u radu jer je porodica bila velika i trebalo je djecu ishraniti, odijevati, odškolovati, poženiti, poudati i sve što život nosi. Molim Allaha da naša sestra Paša poživi još puno godina (otac joj je umro u 93-oj godini) i da nam ispriča još interesantnih detalja iz svog i iz života sela.

Ismet (H) Fazlić