STARA DŽAMIJA U BAJVATIMA, BISER ZAVIČAJNE ARHITEKTURE
Stara džamija u Bajvatima prema pouzdanim predajama napravljena je na temeljima džamije daščare 1890 godine. Prostor oko džamije zove se Šehiti i velika je vjerovatnoća da je taj prostor bio poprište bitke između Osmanlija i starosjedilaca . Nemamo sliku niti bilo kakav trag što se tiče prve džamije. Pouzdano znamo da džamije nije bilo između 1864 i 1870 u vrijeme kada je Šerif Osman paša angažirao austrijske geometre da izvrše premjer (tzv. stari premjer koji je bio osnova za izradu katastra i zemljišnih knjiga u Vilajetu Bosna). Na tim kartama znamo pouzdano da je bila džamija u Borovnici i Gostoviću (Paravcima). Na karti, sadašnje mezarje je označeno krstom ( topografski, groblje). Pet vakata namaza sa Bajramima naši predci su klanjali u seoskim mejtefima ili na musalama. A džume za koje su u vrijeme osmanske države uslovi itekako bili rigorozni (trebala je dozvola sultana, kadija koji je odgovoran za odredjeni džemat podnosi zahtjev bosanskom paši koji to prosljedjuje begler begu u Budim, a on sultanu u Istanbul). Znači, mještani Bajvata džume su upražnjavali u Borovnici ili u Gostoviću prije izgradnje džamije. Prva džamija je izgrađena u vrijeme Austrougarske, a druga kako smo kazali na temeljima stare u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Kolika je vrijednost stare džamije govori i činjenica da u selu ne postoji nijedan drugi stariji sakralni ili stambeni objekat (dok sam ovo pisao nisam znao detalje u vezi Villa Fazlić-stara kuća u posjedu Ćašifa Fazlića). Među najstariijim originalnim pisanim tragovima je Tarih na staroj džamiji na kojem se nalazi datum kada je džamija otvorena -1938 godine. Izgradnja džamije je započeta 1935 godine. Džamija je građena jednostavnom zavičajnom arhitekturom (prema šabloniziranim projektima u to vrijeme) onako kako su se poslije gradile većina kuća u starom selu tzv. ćerpićare sa umenutim drvenim gredama (bondruk). Dimenzije džamije su 8×9 sa izdvojenom munarom (nije nadograđena u krovu kao veliki broj mahalskih munara) i predulazom u kojem se nalazila velika peć koja je zagrijavala unutrašnjost džamije, klupe, nanule, bardaci, stalaže za obuću i peškiri. Vanjska stolarija- prozori su zamijenjeni. Glavni ulaz džamije ostao je nepromijenjen sa originalnim vratima, kao i drveni mahfil. Minber je iz nepoznatih razloga rastavljen i vrlo jednostavno njegovi dijelovi se mogu ugraditi u novi i time trajno sačuvati kao sjajan detalj stolarskog majstorstva. Nije poznato da li se u desnom dijelu džamijskog prostora nalazio/ krasio ćurs.
Mihrab bio je ukrašen jednostavnim linijama na dograđeni dio mihraba u zidu. Udubljeni dio bio je oslikan geometrijskim oblicima vrlo slični motivima sa bosanskog ćilima i sa nepravilnim linijama koje asociraju na resice. Vrlo slične detalje sam primijetio na stazi kojom su prostrte stepenice na minberu. U gornjem dijelu mihraba ispisano je arapskim slovima u prijevodu značenja:
Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. Sura Ali Imran (3 sura, ajet 37)
Sav unutrašnji ambijent radili su domaći stolari i moguće je saznati imena majstora koji su vrlo kvaliteno uradili svoj posao. Što se tiče arhitekture koju smo definisali kao seosku zavičajnu sa tri strane su pravilno raspoređena po četiri malo izdužena prozora. Na zapadnoj strani od minbera dva prozora (ukupno sedam na donjem boju i sedam na gornjem boju džamije). Krov je na četiri vode tj. četverošljemena izvedba najvjerovatnije prvobitno pokrivena šindrom, limom pa na kraju crijepom. Drvena munara je tzv. slijepa munara bez šerefeta samo sa malim otvorima iz kojih je samo malo virila glava mujezina kada je učio ezan. Prije rata, 80- tih, munara je obložena limom u tri različite boje.
Džamija u Bajvatima sa svojim kontinuitetom više od 13O godina predstavlja neprocjenljivu vrijednost za bajvatski kraj i trebamo zahvaliti Allahu dž.š. što danas nije doživila sudbinu mnogih drvenih džamija iz tog kraja koje su zbog neodgovornosti pojedinaca nestale sa lica zemlje (borovnička džamija je najbolji primjer katastrofalnog nemara mještana i džamijskih odbora.)
Džamija u Bajvatima je izgrađena skromnim sredstvima naših časnih predaka kada su neimaština i glad bile svakodnevnica.
Bolesti i ratna stradanja i svakojaka iskušenja nisu ih sprečavali da redovno obilaze Šehite, da posjede, prouče nešto , popričaju, razmijene informacije. Znali su oni i zapaliti i koju cigaru, podijeliti halvu i šerbe za vrijeme bajramskih blagdana. Oni su tu nalazili svoj smiraj oni kao i mi danas, obilazili su svoje umrle koji su svoj ovodunjalučki smiraj našli pod skromnim nišanima često bez imena.
